Bazik, ljeta gospodnjeg 2018. Osobno ne pamtim čudnije ljeto. Zima nije bila baš pretjerano jaka. Proljeće je možda ličilo na ona nekadašnja proljeća. Ožujak relativno suh, ali čim smo ušli u travanj došle su prve obimnije kiše.
- Postavite ovdje svoj oglas -
I taman kada smo pomislili da će s okončanjem proljeća prestati i padaline tijekom ljeta kiša kao da je još pojačala. Od početka travnja pa sve do nastanka ovog teksta (krajem srpnja) jedva da smo uspijevali spojiti dva do tri dana lijepog vremena. Baš kada pomislimo da nam je ljeto došlo a ono kiša odnekud se pojavi. A bilo je i dobre kiše. Jakih pljuskova praćenih grmljavinama.
Na sreću ne možemo reći da smo imali nekog velikog nevremena i štete koju nevrijeme zna napraviti, ali bilo je u par navrata blizu toga.
Pšenica jedva da je ovršena. Kiša je jednostavno bila uporna tako da se vršaj gotovo morao „ukrasti“ od nje.
Za razliku od pšenice kukuruz bi mogao roditi dobro. Još ako jesen bude dobra mogli bi pasti i rekordi. Moglo se posijati na vrijeme, a vlage tijekom cijelog ljeta nije nedostajalo. Sustavi za navodnjavanje povrća i voća „kap po kap“ izgleda da su ove godine bili viška. Bog se pobrinuo da sve bude zaliveno. Čak i previše.
Voćari bi trebali trljati ruke jer je voće uglavnom ponijelo. Šljive su prerodile. Jabuke i kruške također. I ostalo voće koje se zna naći u našim voćnjacima također je dalo dobar rod tako da u tom pogledu s ovom godinom moramo biti zadovoljni.
A što je s nama Bazičanima?
E nas je nekako manje. Možda statistički to i nije tako, ali svejedno stvara se dojam da nas nikada manje nije bilo.
Odem nedjeljom na veliku misu i u crkvi jedva da prebrojim desetak muških glava iz Bazika. Ne znam kakva je situacija na jutarnjoj misi, ali na velikoj nas stvarno ima malo. Jest da mi muški iz sela nismo baš veliki poklonici odlaska na misu, ali da nas je malo i da nas je nekada znalo biti znatno više ta činjenica više nego stoji.
Htio ne htio, svakog dana bacim pogled prema našem igralištu. Uvijek nekako očekujem da ću vidjeti djecu kako se igraju nogometa. Kao nekad u ona stara vremena kada je Bosnićka vrvjela od mladeži. Naravno da se danas ne očekuje toliki broj omladine, jer znamo da nas nema, ali ruku na srce iznenađuje i aktualna avet koja se nadvila nad našom Grbavicom.
Ako je već netko na igralištu to su Perin i Colin s traktorčićem. Kose travu. Jadni dječaci, izgleda da im se i taj traktorčić pokvario pa su neki dan kosili igralište malim kosilicama. Pa ih prvi dan potjera kiša. Nastavili su sutradan. Čini mi se našli su pomoć u još dvojici dječaka. Jedan od njih bi trebao biti Zvonkin, a četvrtog sam izgubio iz vida… Ako su uopće bila četvorica.
Ipak zna biti nekakve dječje graje. Okupi se desetak dječaka i djevojčica na onom odbojkaškom terenu. Malo se poigraju odbojke i raziđu se. Da su to sve bazička djeca bio bih presretan. Ali nisu. Više ih je iz Grebnica i Domaljevca. Barem mi se tako čini. Ako griješim neka mi djeca oproste.
I kada sam već kod našeg igrališta i djece zgodno je napomenuti jednu koincidenciju. Naime, veliki uspjeh „Vatrenih“ na Svjetskom prvenstvu u Rusiji odrazio se i na preferencije djece kada su u pitanju igra i sport. Odjednom je nestala odbojka. Na pješčanom terenu za odbojku na pijesku odmah su postavljeni mali golići i djeca su sa odbojke prešla na nogomet. Nogometna groznica odbojkaške terene pretvara u borilišta na kojem djeca žude oponašati svoje idole… Modrića, Mandžukića, Perišića i ostale.
Srpanj je mjesec kada naši gastarbajteri dolaze u svoj Bazik na odmor. Iako sam vidio mnoge nekako mi Bazik i dalje izgleda pust. Dolaskom naših ljudi sa „privremenih“ poslova u inozemstvu Bazik je u ovo doba godine znao živnuti. Sada to jednostavno ne izgleda tako.
Možda nisu došli svi koji su planirali doći. A oni koji su došli zaokupljeni su nekakvim svojim poslovima. Teško ih je vidjeti… A vala i nemamo se gdje ni naći. Nema nekadašnjih utakmica. Kafić ne radi. Od sezone kupanja na Savi definitivno nema ništa. Nismo imali nikakvih turnira i ne znam da će ih biti.
Mnogi drugi koji su u sličnoj situaciji kao Bazik znaju organizirati tzv. večeri svog sela. Odrede datum, organiziraju feštu… muzika je tu i narod se malo proveseli. Ako ništa, mnogi se vide jer bez takvog okupljanja to gotovo da nije moguće.
A tko zna, možda se netko sjeti da i u Baziku organizira nešto slično. Ako nam uopće treba. Jer, priznat ćete, kod nas je sve kao ona reklama za pivo –„naopačke“.
No, unatoč jednom takvom općem crnilu ove godine imamo se pohvaliti s velikim brojem svadbi. Cure se udaju, momci se žene i malo malo netko zove u svadbu. Hajde neka barem imamo toga. To nam je jedina zabava (tko voli), a i prilika da vidimo jedni druge. Malo se proveselimo, tko igra ima prigodu doslovno se naigrati, a ići i pića za sve nikako ne može manjkati.
Što u Baziku, što u drugim mjestima ove godine zalomilo mi se 9 svadbi. Možda neki imaju i više. Mašala, kad je bal nek je maskenbal.
Do pisanja ovog teksta u Baziku smo ovog ljeta imali dvije svadbe. Prvo se udala Lovrina Željke Brkića. Lijepa svadba i veliki broj Bazičana i Bazičanki, naravno, u restoranu Marija profeštalo je uz mladence i njihovu rodbinu.
Par dan iza Lovrine na istom mjestu imali smo svadbu od Anđelka Đure Brkića. Oženio se i „Anđa“. Okupilo se Bazičana podosta. Čajo Ivo Manda sve je držao pod kontrolom. Bogata trpeza i kvalitetna hrana (jednako kao i kod Lovrine) uz veliki izbor pića nikoga nisu mogli ostaviti ravnodušnima. Tkogod da je bio u svadbi morao je uživati.
Za potpuni ugođaj pobrinuli su se mladoženja i domaćin time što su naše posavske svatove osvježili novim bendom koji je uistinu bio osvježenje. Mi jesmo naviknuli na Draleta, Tigrove i ostale domaće izvođače koji znaju napraviti štimung, ali i jedno ovakvo osvježenje u liku nove i „nestandardne“ posavske muzike zaista dobro dođe. Za svakoga je bilo po nešto i svačiji ukus je morao biti zadovoljen.
Druge svadbe u Baziku tek slijede i o njima ćemo na našoj stranici nakon što prođu.
Osim svadbi, nažalost, imamo i loših vijesti. A one najgore su kada netko u selu umre. Na našoj stranici imamo rubriku o rođenim i umrlim i te informacije možete pronaći tamo.
Međutim, u subotu smo imali sahranu od mog dinera i školskog kolege Ante Stanića Majinog.
Njegova smrt me posebno dirnula, jer čovjeka mora potresti kada čuje vijest o smrti nekoga iz njegove generacije. Čuo sam da je Majin bio bolestan, ali nisam znao da je tako loše i da nije mogao sa svojom bolešću izaći na kraj. Zadnji put sam ga vidio negdje pred Uskrs ove godine. Fotografirao sam Bazičane u igri prstena. I Majin je bio tu. Čak je igrao prsten. Znao sam da je i tada bio narušenog zdravlja, ali najmanje sam očekivao da će mu se stanje tako pogoršati i da će nas Majin napustiti ovako prerano u svojoj 53. godini života.
Na posljednji ispraćaj svom sumještaninu, osim obitelji i rodbine, okupio se veliki broj Bazičana, Grebničana i Domaljevčana. Na misi zadušnici crkva je bila ispunjena gotovo do posljednjeg mjesta. Poštovanje prema mladom čovjeku koji nas je prerano napustio zaista je bilo zasluženo.
Kada umre neka starija osoba nekako čovjeku lakše bude. Umrijeti se mora. Ali u godinama kada je umro Anto zaista je tragedija koja za čovjeka ne može biti veća, a pogotovo za njegovu obitelj kojoj je sigurno najteže.
S Antom sam išao zajedno u razred tako da su me emocije posebno ponijele kada sam čuo da mi je školski preminuo. Nakon školovanja nismo se posebno družili. Ali kadgod smo se vidjeli pozdravili bi se sa „gdje si školski“. On je jedan od rijetkih ljudi koji je mene oslovljavao pravim imenom (Petre). Valjda mu ostalo iz škole. A ja sam njega zvao, a kako bi drukčije nego kao i svi u selu, Majin.
Imao je on svoje društvo. Imao je i svoju ratnu ekipu. Bio je veliki prijatelj mnogima. S nekima se možda nije slagao… Što je osobina većine nas, jer uvijek netko nekomu zbog nečega ne odgovara. No, jedno je sigurno. Bazik je ostao bez još jednog upečatljivog lika kojeg smo poznavali svi. Bi je i ostao jedan i jedini – Majin. Kažu da mu sina Ivana jednako zovu Majin tako da će sjećanje na Antu potrajati znatno duže nego bi to bilo da Ivan ima drukčiji nadimak.
S novim vijestima iz Bazika javim se čim ih bude ili čim uhvatim vremena. Pa dok i ja izdržim. Dabogda da me netko naslijedi u ovom poslu. Meni je ovo hobi i vid zabave. Tako je već punih 10 godina. Hoće li se netko potruditi da nam napravi i službenu stranicu i da meni makar olakša, ostaje samo da se nadamo. A u toj nadi, sve dok traje, i ovi moji uradci će poslužiti… Ponovno se nadam, jer bolje je išta nego ništa. Za razliku od mnogih drugih koji nam nisu ni do koljena. Pozdrav Bazičanima ma gdje bili.
Autor: Perica Dujmenović
P.S. Slike sa svadbe preuzete sa Facebooka
- Postavite ovdje svoj oglas -
