domaljevac-šamac.com
Portal za općinu Domaljevac-Šamac

Priča o Pavi (Tadanovom) Brkić

Iz nekih starih vremena

0 1.152

Donosimo vam jednu zanimljivu priču. Jedan stari dokumentarac iznjedrio je jednu malu tajnu. Otkrili smo našeg sumještanina u TV prilogu iz vremena s početka emitiranja televizijske slike. Bilo je to jako davno. Stariji će lako prepoznati o komu se radi. A mladi, e za njih i pričamo ovakve priče.

- Postavite ovdje svoj oglas -

Nema toga tko u Baziku nije poznavao Pavu Brkića. Ili ako bi rekli Pavo Tadanov onda se sa sigurnošću može reći da ga je poznavalo staro i mlado.

Osobno sam dobro poznavao Pavu. Bio je prijatelj mog oca i često je navraćao našoj kući. On i otac (oba pokojni) znali su zasjesti uz čašicu ili dvije i tako razglabati kako samo dva pobre znaju. Ja sam često bio u njihovom društvu. Nikada se nisam miješao u njihov razgovor, ali sam pažljivo slušao njihove dijaloge praveći se kao da me ne zanima. Jer ipak sam bio dosta mlađi i otac mi je katkada znao napomenuti da ne bi trebao slušati što stariji pričaju. Nisu to bile priče koje nisam smio ili trebao čuti, nego je otac više onako kroz nekakvu odgojnu mjeru pokušavao mi docirati što je umjesno, a što nije.

Ocu su dolazili brojni prijatelji. Ponekada i po desetak njih. Šalili su se da održavaju sjednicu sabora, s obzirom koliko ih je bilo. Međutim, čika Pavo mi je posebno ostao u sjećanju jer mi je bio vrlo zanimljiva osoba. Posebno simpatičan čovjek. Volio sam ga slušati kada govori. Znate ono kada postoje ljudi koje je užitak slušati kada pripovjedaju… e Pavo Tadanov je bio jedan od njih.

Nisam ovu priču započeo da prepričavam razgovore između oca i Pave. Motiv je sasvim drugi i o njemu ću u nastavku.

Ima najmanje godina dana od kako sam došao do jednog dokumentarca nekadašnje zagrebačke televizije, tada službenog naziva Radiotelevizija Zagreb. Ni sam ne znam otkuda da otvorim taj video i da ga gledam, bezmalo, sat vremena. Kao da nemam pametnijeg posla.

Riječ je o dokumentarcu iz 1969. godine autora Branka Lentića pod nazivom “Zagreb bijeli grad”. Dokomentarac donosi priče iz života onovremenog Zagreba. Jedan dio dokumentarca snimljen je na zagrebačkom kolodvoru. Autor propituje putnike namjernike, otkuda oni u Zagrebu. Kojim poslom dolaze i što će u Zagrebu. Netko je iz nekog razloga, ali ima i onih koji su samo na proputovanju. I tako kada mi je već dokumentarac počeo biti dosadan u kadru se pojavi meni poznato lice. Prvo sam doživio nekakav šok. Otkuda moj Bazičanin baš u tom filmu i to iz tako davne 1969. godine kada sam ja imao dvije ili tri godine. Ne znam točno. Dokumentarac je sniman u zimskom periodu. Mogao je biti siječanj ili čak prosinac… Nevažno.

Nakon tog prvotnog šoka, pozitivnog dakako, uslijedilo je oduševljenje. Ne zato što je moj Bazičanin u prilogu, nego zato što sam slučajno otkrio dokumentirani video star više od 50 godina za koji vjerujem nitko u Baziku ne zna da on postoji. Danas se može naći mnoštvo starih fotografija. I znatno starijih od 50 godina, ali video materijal o nama koji je star 50 i više godina uistinu je prava rijetkost. Vjerujem da će se Pavina djeca Tadija, Pane i Kata iznenaditi kada vide svog oca. Onakvog kakvog ga se sigurno sjećaju, ali na ovom isječku iz filma prisjećanje na dragu osobu sigurno će im izazvati pregršt emocija.

Vjerujem da će mnogi Bazičani koji su poznavali Pavu Tadanovog rado pogledati ovaj video. Njegovi suvremenicu su uglvnom svi poumirali, ali ima nas još koji ga se dobro sjećamo. Neki ga znamo iz nešto starijih dana, ali svi ga možemo prepoznati jer se Pavo godinama nije mijenjao.

U kadru na samom kraju isječka vidi se još jedna osoba. Kadar traje vrlo kratko. Ne mogu sa sigurnošću reći o komu se radi, mada mislim da znam o komu je riječ. Ipak, da ne bih pogriješio izostavit ću ime te osobe. Oni koji su sigurni mogu u komentarima potvrditi o komu se radi. Tko je osoba s kojom je Pavo Tadanov 1969. godine krenuo u Njemačku na rad. A to je bilo vrijeme kada su se granice otvorile i kada su mladi i radno sposobni ljudi iz Jugoslavije masovno krenuli, mahom u Njemačku, na privremeni rad. Većina njih je tamo i bila privremeno. Za razliku od današnjih genracija koje uglavnom trajno ostaju vani.

Svako vrijeme svoje nosi. Da nisam vidio ovaj film ne bih znao da je Pavo uopće bio u Njemačkoj. Jer od kako pamtim znam da je u Baziku. Vjerojojatno je bio kratko dok nisam kao dijete mogao to registrirati.

Ovaj video možete pogledati samo ovdje ili preko ovog linka na YouTube servisu. Druga mogućnost da se video pogleda ne postoji. Za sada.

Ovu lijepu priču zaključit ću s jednom fotografijom Pave Brkića Tunjinog koju sam načinio 2008. godine. Tada sam za potrebe bazičke web stranice obišao selo i snimo sve mještane koji su dali pristanak da ih slikam. Pavu sam zatekao u dvorištu gdje se odmara u hladu. Bio je već u godinama. Iako ga poznajem kao vrlo aktivnu osobu, malo mi je bilo neobično vidjeti ga da on ovako odmara kao na ovoj slici. Ipak dođe vrijeme kada se čovjek umirovi i kada ostavi sve postrani.

Pavo Brkić, Tunjin: snimljeno kolovoza 2008. godine u dvorištu obiteljske kuće u Baziku.

Vjerujem da je ovo Pavina jedna od posljednjih fotografija. Ne znam koliko je još Pavo poživio. Ne mogu se sjetiti koje je godine preminuo, ali znam da su u to bila vremena samih početaka masovnijeg korištenja digitalne fotografije i da se nije baš slikavalo kao sada. Sada većina mobitela radi dobre fotografije pa je puno lakše ovjekovječiti brojne trenutke iz naših života.

U svojoj arhivi imam jedan broj fotografija mnogih naših Bazičana koji više nisu s nama. Nadam se da ću moći uhvatiti vremena da pripremim njihove slike i da ih objavim na ovoj stranici. Bilo bi lijepo sjetiti ih se.

Za domaljevac-samac.com priredio Perica Dujmenović

- Postavite ovdje svoj oglas -

Učitavanje...