domaljevac-šamac.com
Portal za općinu Domaljevac-Šamac

Sjetimo se naših starih koji više nisu s nama

Donosimo nekoliko starih i ne tako starih fotogarfija

0 1.019

Ponukan prošlom objavom kada sam predstavio priču o Pavi Tadanovom odlučio sam napraviti korak dalje i na ovoj stranici predstaviti još nekoliko starih fotografija naših starih i onih koji nisu tako stari, ali već nisu među nama. Možda će priča u nastavku nekomu biti manje zanimljiva, ali vjerujem da ima i onih koji će s pažnjom pregledati sav sadržaj. Bilo kako bilo priča je tu. Pa kako se komu svidi.

- Postavite ovdje svoj oglas -

Šta je godina dana u životu jednog čovjeka. Rekli bi ništa. Kad prođe godina malo tko se osjeća starijim, niti pomisli da je prošle godine bio nešto mlađi.  Ali ipak jedna za drugom prolaze. I dok čovjek dlanom od dlan nakupi se njih podosta i tako prođe ga život. Moj, nadam se, još nije pri samom kraju, ali i iza mene ima lijepo godina. Čini mi se da više znam osoba koje su pomrle nego što sada poznam živih osoba.

Možda sam samo ostario… Ali što bi tek rekli oni koji su puno stariji od mene.

Kada u svojoj galeriji fotografija pogledam neke starije slike iznenadim se koliko je ljudi s tih slika preminulo, a do „jučer“ su bili živi.

Imam nekakvu bazu fotografija. Neke sam načinio sam škljocajući s kamerom po selu. Do nekih sam slika došao slučajno. Neke su mi pak poklonuli drugi. Od 2008. godine koristim digitalnu kameru, a sve fotografije starije od tog vremena sam morao digitalizirati kao bi ih sačuvao u svom kompjuteru ili kako bi ih objavio na Internetu.

Negdje skoro pretražujući te fotografije na njima vidim meni drage ljude kojih već dugo nema među nama. Neke od tih fotografija su obiteljske fotografije i vjerojatno ih vlasnici imaju u svojim albumima. No, dio njih su raritet. Imam ih samo ja u svojoj arhivi i nitko drugi. I jedne i druge odlučio sam objaviti na web stranici domaljevac-samac.com, tek toliko da posjetitelje portala malo posjetim na stara vremena i ljude koji su živjeli među nama. S kojima smo dijelili ovaj prostor, živjeli zajedno, održavali socijalne veze i proživljavali dobro i zlo. I to sve bez Facebooka, Interneta, mobitela i bilo koje druge novotarije bez kojih današnja mladež ne može zamisliti život.

Svi rođeni pred rat, a pogotovo nakon rata ne mogu zamisliti TV bez daljinskog upravljača. Svi oni vjerojatno misle da je “daljinski” star koliko i televizija. I ne znam pitaju li se kada kako smo šaltali tv kanale, s prvog na drugi… Teško da mogu zamisliti da treći kanal nije ni postojao. A danas ih imamo od nekoliko stotina pa do nekoliko tisuća, ovisno o platformi koju koristimo.

Ali neće ovo biti priča o tehnologijama nekadašnjih vremena, nego sam članka zamislio kao podsjetnik na neka minula vremena. Na ljude koje smo možda i zaboravili, a oni koji su živi bit će zgoda da se prisjete kako su izgledali prije 14 ili možda 44 godine, ako ne i više godina.

Uz neke slike neću navoditi imena. Ovima koji su mojih godina i stariji od mene lako će prepoznati tko je na slici. Njima će uostalom i biti zanimljivije nego mlađem naraštaju koji na starijim slikama neće prepoznati mnoge.

Krenut ću s jednom slikom koja je načinjena, mislim 1980. godine. Pred svadbu Bana Dujmenovića. Okupili se kuvari da ovjekovječe trenutak. Znam sve ljude sa slike. Ima puno Domaljevčana. Na ovoj slici ima više preminulih nego živih. Neki su otišli prerano. Zbog njih sam i postavio ovu sliku.

Bio sam dječačić u to vrijeme, ali se dobro sjećam ondašnjeg života. Anto (Roke) Dujmenović (u crnom sakou na slici) bio je zadužen za piće. Tako je bilo u ono vrijeme. Svadbe su se pravili kod kuće i svatko iz kuvačluka imao je po neko zaduženje. I tako čiča Anto, kako sam ga zvao bio je zadužen da organizira podjelu pića. Nama djeci u igri su bili samo sokovi. A u ponudi su bili Pepsi u staklenoj boci (ili možda CocaCola, ne sjećam se tog detalja), i sok od narandže, također u staklenoj bočici i tada su sokovi dolazili kao pivo u gajbama. U to vrijeme soka nije bilo u izobilju kao u današnjim svadbama. Nabavljalo se onoliko koliko je trebalo za svatove i eventualno koja gajba viška, tek toliko da se oni iz kuvačluka mogu malo počastiti. Nama djeci iz familije i susjedstva, koja smo se vrzmala oko starijih, cilj je bio nekako domoći se flašice soka. Nemam dojam s ove vremenske distance da smo bili baš željni tog soka, ali znam da smo imali neopisivu želju maznuti flašicu više. Dobili smo gratis svoje sledovanje i kod čiča Ante nije bilo više. Nema rasipanja, jer treba prvo svadbu otračiti, a onda ako ostane nije bio problem. Primjeti on da je s nama djecom teško izaći na kraj pa se sjetio trika da nas malo ureduje. Na naše iznaneđenje pozove on nas da dođemo po još soka. Mi pomislimo zbiljam nas hoće počastiti i priđemo mu u nadi da ćemo dobiti po flašicu narandže. I kada smo mu se dovoljno primakli on nas uhvati za uho vičući na nas: hoćete ćoka.. hoćete ćoka… “tepajući” nam onako kako su neki od djece izgovarali ćok, umjesto sok.  Dobilo smo snažnu vaspitnu po ušima. I više nam nije padalo na pamet da tražimo ćoka. Kazna se brzo zaboravi, ali tako ti nekakvi trenuci kao ovaj ispričani ostanu čovjeku u sjećanju do kraja života. Drugih detalja iz tog vremena teško sjećam.

Druga fotografija koju želim predstaviti je ova na kojoj su pozirali prstendžije, Bazičani i Grebničani. Sjećam se njihovih igara, ali ne znam gdje je ova fotografija nastala. Tada koji su bili stariji danas ih više nema među nama, a ovi mlađi danas su ljudi u lijepim godinama.

Prvi s lijeva je fra Blaž Marković. Mislim da je on tada bio kod nas na župi, pa otuda i na prstenu s našima. Do Blaža u šeširu Markan Lukač, druga osoba sa šeširom na glavi je Đuro Špionjak, Desno od Đurice Mirko Kobaš pekar iz Grebnica pa moj sadašnji susjed Mato Špionjak. Ispod Mataka sjedi Stjepan Dujmenović, a ispred Stjepana u bijeloj majici Đuro Ilje Brkića. S naočalama Branimir Mijić iz Grebnica i do Brane Miron Dujmenović.

Prsten se uvijek igrao i kod nas ima veliku tradiciju. Igra se i danas. Ove današnje prstendžije znam i sam fotgorafirati, a u vrijeme kada je nastala ova slika (možda prije 40 godina, ne znam točan datum) netko je morao imati analognu kameru s filmom da bi ovjekovječio jedan ovakav prizor. Lako je danas slikavati kad svatko u džepu ima mobać s kojim je napraviti sliku živa zgoda. Ali prije 40 i kusur godina to je već bio posao.

Na red dolaze bazički nogometaši.

Njihove stare slike sam već objavio na ovoj stranici. Ne znam, baš da li ove, a ako i jesu nije na odmet da ih ponovo vidimo ovdje. Na slici je bazička momčad iz osamdesetih. Koja bi ovo mogla biti godina točno, ne znam. Ali oni koji bolje pamte ta vremena sigurno će znati.

Po meni ovo je najjači bazički sastav svih vremena. Nedostaje još par igrača koji su igrali s ovom generacijom. Od ovih na slici najmlađi je Zoran Stanić, moj diner. Daleko najbolji nogometaš iz moje generacije. Zoran je tada lako izborio mjesto u prvih 11, a mi ostali kao srednjoškolci morali smo čekati svoje prilike koju godinu kasnije. Na slici stoje: Ban Dujmenović (trener), Mato Grgić, Ivo Kopić – Sile iz Tolise, Đuka Lukač, Zvonko Brašnić iz Oštre Luke, Miron Dujmenović, Ivo Čičković, Marko Šimić, Marko Mijić Mića. Čuče: Joso Mamuzić, Marko Šimić Kec, Anto Lukač Sićko, Luka Šimić (moj ga je otac na utakmicama zvao Lipošinović, po Luki Lipošinoviću nekadašnjem reprezentativcu Jugoslavije), Zoran Stanić, Marko Čičković. U to vrijeme od standardnih igrača za Bazik je igrao i Brico iz Grebnica, Joso Mijić (Ive Brkina). Igrala su još dva Marijana Lukača. Jedan Blažev, a drugi Šimin ili poznatiji kao Kizi. Jozo (Bariša) Mamuzić je bio i u ulozi trenera, a ulazio je i kao igrač. Ne znam možda sam koga zaboravio spomenuti. Javite mi pa dodam i ta imena.

Imam i fotografiju bazičke momčadi sa samih početaka. Po informacijama koje sam dobio ovo je prva momčad iz Bazika koja se pojavila na nekoj službenoj utakmici. Prije nego je klub uopće osnovan.

Prva dva s lijeva bi trebala biti Markica i Tadija Špionjak koji su 1975. stradali u prometnoj nezgodi. Do njih najviši je Mato Stanić – Cigo. Ne znam tko stoji desno od Cige. Pokušao sam saznati. Po jednom izvoru trebao bi biti momak iz Sl. Šamca ili iz nekog susjednog sela, a drugi izvor mi govori da je riječ o momku iz Domaljevca. Doveli su ga kao pojačanje na turnir u Domaljevcu gdje je ova slika i nastala. Zatim slijedi Joso Lukač, pa Ban Dujmenović. U donjem redu naš prvi golman Marko Tomušić, danas sa puno manje kose. Do Patka je Marko Stanić – Lato, Čarlton, Pavelić, Bobi, legendarna bazička dvojka s više nadimaka. Njega pamtimo po izvođenju makazica ili ti škarica koje bi sjevnule kada se nitko nije nadao. Volio je Pavelić napraviti škarice više nego Boga. I neka je, voljeli smo i mi gledati kada se on baci u zrak i škaricama prebaci loptu preko sebe. Nažalost i Pavelić je prerano stradao u prometnoj nesreći. Do Pavelića još čuče Franjo Dujmenović, Dragan Lukač i na kraju Fuad Kovačević iz Bosanskog Šamca, inače radnik Dotexa u Domaljevcu, koji je bio doveden kao pojačanje za turnir. Turnir u Domaljevcu se igrao 9. svibnja ili kako se tada govorilo 9. maja.

Kada smo već kod nogometa, a nemam sliku naših nogometaša između ove dvije generacije, red je da postavim i jednu od naše nogometne legende. Nije u dresu sa utakmice, ali je na motoru. Jer Martin Tomušić je volio motore i više od nogometa. Bio je dugo vremena naš standardni golman. Naslijedio je na vratima brata Marka. Kasnije je doživio prometnu, ozlijedio nogu i imao je veliku pauzu. Nakon oporavka ponovo je stao među vratnice. Mislim da je imao šipku u nozi koja mu predstavljala problem da izvodi bravure, ali se još neko vrijeme držao među stativama i branio je bazičke boje. Nažalost bolest ga je sustigla vrlo mladog i otišao je sa ovog svijeta prerano.

Sa Šargom ću završiti dio priče koji se odosi na naše nogometaše. U sljedećoj grupi fotografija predstavljam stare Bazičane. Fotografije su dovoljno stare tako da sa sigurnošćumogu vrditi da supraktično svi sa ovih slika poumirali. Malo je još Bazičana i Bazičanki koji mogu prepoznati sve osobe sa ovih slika. Njih više postavljam da mladež vidi kako se nekad odjevalo, kakve smo modne stilove furali i kako su naši očevi, djedovi i pradjedovi izgledali kada su bili mladi.

Na prvoj fotografiji za koju su mi rekli da se zove “Bazičani” (eto ima i svoje ime, mislim da mi je došla iz Domaljevca pa su nam susjedi nadjenuli ime ovoj fotografiji) mislim da bih poznao nekih 5-6 osoba. Više sigurno ne. O ovoj fotografiji praktično ne znam više ništa. Kada je snimljena, gdje su naši Bazičani išli, čiji su konji i tko je sve u kolima… puno pitanja, a malo odgovora. Nadam se da će naši stariji čitatelji znati nešto više o ovoj slici pa ih molim da nam u komentarima daju više informacija. Ili neka mi pošalju što znaju pa ju ća dodati u ovu objavu.

Na sljedeće tri fotografije iz ove galerije prepoznajem većinu osoba. Njihova imena mlađem naraštaju ne znače ništa. Ali na slikama se mogu vidjeti modni detalji iz tog vremena. Fotografije su mislim sa svadbe Đure Stanića. Koje se godine Đura ženio nije mi poznato, ali trebalo bi biti negdje na prijelazu iz pedesetih u  šezdesete godine prošlog stoljeća. Dakle, prije nekih 60-tak godina.

A kada smo već kod Đure Stanića moram u ovom tekstu objaviti njegovu fotografiju iz vremena kada ga većina današnjih Bazičana zna. A ima i razlog zašto objavljujem baš Đurinu fotografiju.

Da napišem da je Đura bio moj drug, mnogi će se zapitati kako kad je on bio drug moga oca. Ako se ne varam Đura je bio 1935. godište, a moj otac 1933. Zajedno su momkovali i bili su društvo. A otkuda sada da ga ja zovem drugom sigurno će se mnogi zapitati. MarkoMijić ili nama poznatiji kao Mića Ive Brkina sigurno već zna o čemu se radi. Mića zna, jer smo nas trojica iz Bazika prije rata radili u istoj firmi u Bosanskom Šamcu. U ondašnjoj Proteinki, tvornici stočne hrane. Mića je bio majstor na održavanju, a ja i Đura smo bili radnici u proizvodnji. Tako da smo ja i Đura održavali češće kontakte i praktično smo znali po 8 sati raditi zajedno. Često smo zajedno putovali kući. Na pauzi za pušenje zajedno smo sjeli, odmorili, ispušili po cigaretu… Zajedo smo znali otići na kavu u kantinu. Bili smo prave kolege. Uz to dobro smo se slagali i poštivali jedan drugoga. Đura mi je ostao u pamćenju kao poštena i korektna osoba. Uredan, brižan i pedantan. Često mi je pričao o starim vremenima. Spominjao mi razne šege i dogodovštine. Unatoč svemu bio je skroman čovjek i prijatelj kojeg ne mogu zaboraviti. Znao me pozvati svojoj kući da mu naštimam kanale na televizoru. Pomagao sam mu i oko drugih sitnica, jer već je bio čovjek u godinama i dobro mu je bila došla pomoć nekoga mlađeg tko se razumije u tehničke stvari. Kadgod je prolazio biciklom pored moje kuće podviknuo bi da me pozdravi. Ja bih mu zamahnuo rukom da stane. Nekad smo porazgovarali na putu, nekada je on naišao kod mene na kavu. Tako da smo održavali kontakte i nakon što smo otišli u mirovinu.

Ova fotografiju Đure Stanića sam snimnio 04. kolovoza 2008. godine. Đuro je poživio još nekoliko godina. Preminuo je i naše se prijateljstvo na ovom svijetu završilo. Ali uspomene na ovog čovjek, sumještanina i radnog kolegu ostat će mi trajno u sjećanju.

U nastavku sam pripremio još jednu galeriju fotografija. Slike u galeriji su dosta mlađe, ali dovoljno stare da posvjedoče kako neke osobe sa ovih slika više nisu među nama. Bazičani dobro poznaju sve ove osobe na slikama. Neki o dnjih su preminuli skoro. Tako da će ih prepoznati i mlađi.

Na prvoj Ban Grgić, Stjepan Lukač i Ivo Lukač. Ban je umro, a ova dvojica Lukača još mogu po pivi udarati. Fotografija je snimljena na jednom trurniru u odbojci na pijesku koje smo organizirali prije par godina u Baziku na našem igralištu.

Druga slika je načinjena na Spasovo prije desetak ili koju godinu više. U prvom planu Mijo Dujmenović. Moj čiča Mijo kako sam ga zvao. Očev rođak i otac od mog prijatelja i rođaka Damjana. S Damjanom sam se kao dijete dosta družio tako da sam često bio u njihovoj kući. Damjan je nakon rata odselio za Zagreb tako da se od tada posebno rijetko viđamo. Ali sam sa čiča Mijom bio često u kontaktu sve do vremena kada će on oboliti i kasnije umrijeti. Možda na godinu ili dvije prije toga pozvao me da mu okalemim jednu krušku. Našo je neku divlju podlogu u međi, a imao je neku sortu koja mu se svidjela. Imao sam nekog iskustav u kalemljenu i tada, ali nisam bio vrstan u tom zanatu pa nisam bio siguran hoću li uspjeti. Pokušao sam i uspjelo je. Nažalost, ispalo je da čiča Miji ta kruška nije ni trebala. Preminuo je prije nego je ona počela davati plodove. Sve su to nekakvi životni detalji koji čovjeku ostanu u sjećanju.

Na trećoj slici je Džaja. Tko u Baziku ne zna za Džaju. Objektiv kamere uhvatio je 2008. godine njega i rođaka mu Ivu Brkića u našem domu. Dok su igrali karte. Džaja mi je sa zadovojstvom pozirao. Tada je još bio dosta dobar. Nažalost i on više nije među nama.

I tako dok sam slikavao kroz Staniće naiđu mi na biciklu susjeda Ivka i njezin Mijo. Nisam imao vremena za popravni. Jedan klik i šta bude. Kasnije vidim slika je uspjela. Taj dan (04.08.2008.) sam obišao doslovno cjelo selo. I uspio sam fotografirati nekih 40-tak osoba. Naravno, koje sam zatekao na putu ili u dvorištu. I koji su pristali da se fotografiraju. Za potrebe ovog teksta odabrao sam samo one fotografije na kojima ima osoba, a da danas nisu među nama. Uostalom to mi je i tema ovog teksta. Fotografirao sam nekoliko starijih žena, ali sam odlučio njihove slike ne objaviti ovdje. Prosto iz razloga što s tim osobama nisam imao nikakvu komunikaciju pa mi je nezgodno da o njima pišem bilo što.

Sljedeća slika načinjean je kod doma. Dok je stari spomenik palim bazičanima još bio pored puta. Dakle, istog dana, iste 2008. godine. Tada je Mato Lukač naravno bio živ, a i ja sam bio puno življi nego danas. Ne sjećam se koga sam zamolio da nas slika. Ovakve fotografije danas samo gledam sa uzdasima. 42 godine su mi bile tek.

Pored mene i Mate u to vrijeme ispred doma su sjedili još Pavo Lukač, Mijo Mamuzić i Ivo Mijić (Brkin). Desno je još bio Tadija Čičković, ne vidi se na ovoj slici. Od nas 6 koji smo bili tu tada trojica više nisu živa. A kao da je bilo jučer.

I posljednja fotografija iz ove galerije je Marko Blažanović. Slikao sam ga na Spasovo prije nekih desetak godina. Na našem igralištu smo imali misu i blagoslov polja. Marko je bio tamo, a meni je bilo blizu da dođem slikati.

Za kraj sam ostavio jednu fotografija koja nije vezana isključivo za Bazik, ali mi je zbog jednog detalja zapela za oko i želim ju prokomentirati. Ne znam točno iz koje je godine, ali nema više od 10 godina kako je nastala. Snimio sam je na jednoj misi u našoj crkvi. Sada već ne znam kojim povodom, ali za ovu priču nijeni važno. Ovi koji idu na misu brzo će razumjeti o čemu se radi i zašto je ova fotografija jedan snažan pečat našeg vremena. I vremena koje je bilo praktično jučer.

Da sam imao vremena mogao bih pronaći i neku bolju foografiju na kojoj se sve vidi bolje.

O čemu se radi? Pa primjetit ćete da je ovaj cijeli red desno (inače onaj srednji red sjedla u crkvi, mada su tada bile stolice i nije još bilo klupa) popunjen sa ženama koje na glavama nose crne marame. Tradicionalna nošnja naših majki. Onaj tko u ovo vrijeme ide na mise zna da danas praktično ovakvih žena na misi nema. Jedna ili dvije mogu se vidjeti. Treću da plaćamo suhim zlatom na misi u današnje vrijeme ne možemo vidjeti. Što samo znači da sve ove žene s maramama na glavi pomrle u ovih nekolio godina koliko je fotografija stara. Na slici se vidi gotovo 20-tak takvih žena. Tada mlađe žene nisu nosile marame i taj trend odjevanja su zadržale i dan danas, premda su neke i od njih danas ušle u te godine u kojima se nekada glava obavezno pokrivala crnom krpom ili maramom. Ne prigovaram modnom izričaju tih žena, nego samo hoću naglasiti veliku promjenu koja nam se desilu u ovih svega nekoliko godina. Čitava generacija je pomrla i danas nas ima vidno maje.

Takđer krajnje lijevo vidimo dvadesetak uglavnom žena i to mlađih koje su u ono vrijeme sudjelovale u pjevanju na misama. Nisu one bile u klasičnom crkvenom zboru, ali su se okupljale i zajedničkim snagama su pjevale prigodne pjesme za vrijeme mise. Sve su hvala Bogu žive. Mlađe su to osobe, ali više ih nema blizu mikrofona. Ogroman broj njih se pasivizirao i više ne sudjeluje u pjevanju na aktivniji način kako su to nekada običavale. I to ostavlja dojam da nas je puno manje. Da nestajemo i da se polako pretvaramo u statističke brojke koje su još uvijek iznad statističke pogreške. Ali ako se ovako nastavi bojim se brzo ćemo doći do brojki koje će u svakom smislu biti irelevantne.

S ovim završavam ovaj tekst. Ionako se otegao. Ali što ću takva je bila tema. Moram još napomenuti da nikakve selekcije osoba koje su predstavljene na slikama nije bila s moje strane. Jednostavno objavio sam one slike koje sama imao. Uvjet je samo bio da je na njima netko tko je već preminuo. Ideja je da se sjetimo tih osoba, ali i da se ukaže na strahovit depopulacijski val koji nas je pogodio u ovih zadnjih nekoliko godina. Nije važno što je ovdje prikazan samo mali dio naših sumještana. Za prikazati ih sve forma ove stranice ne bi bila dovoljna, a bio bi to opsežan materijal koji je lakše pretvoriti u jednu knjigu nego objaviti kao članka na portalu.

Ujedno se moram ispričati ako sam ovom objavom nekoga iz bilo kojeg razloga povrijedio. To mi nije bila namjera. Ako ima takvih neka mi se jave da isparavimo ono što nije primjereno ili što ne žele da se nalazi na ovoj stranicu. Rado ću izaći svima u susret.

Perica Dujmenović | domaljevac-samac.com

- Postavite ovdje svoj oglas -

Učitavanje...