domaljevac-šamac.com
Portal za općinu Domaljevac-Šamac

SRETAN TI 40. ROĐENDAN „MLADOSTI“ MOJA!

0 742

U sjenci krizne situacije koju je izazvao Corona virus, u Domaljevcu sasvim neprimjetno promiče rijedak jubilej – 40. godišnjica formiranja odbojkaškog kluba. A po mišljenju mnogih, trebao je to biti velik događaj. Što se tiče odbojkaške igre, s obzirom na godine života, za mnoge možda i najveći.

- Postavite ovdje svoj oglas -

Piše: Đuro Kesić – Pole

Osnivači su se iskreno i potajno nadali da će se već „neko“ sjetiti tih dana i tog povijesnog događaja, pa makar nekakvim priopćenjem, izložbom, radio emisijom, tv reportažom ili brošurom, ali… ništa.

Pedeseta godišnjica je daleko. Tko zna što će tada biti i tko će je od nas danas živućih dočekati?

U ime proteklih, burnih, plodonosnih i po rezultatima povijesnih godina, pišem ovaj tekst sa nadom da ću tako spriječiti zaborav, evocirati uspomene i informirati mlade i sve ljubitelje ove predivne igre, o tome kako je naš klub nastao te davne 1980. godine.

Obično prvo kažem; Domaljevac je bio i ostao Meka odbojke i vrsnih odbojkaša.

Dio zapisnika sa osnivačke Skupštine odbojkaškog kluba iz Domaljevca

Hroničari ne znaju točno kada je prva odbojkaška lopta „došla“ u Domaljevac, ali se zna da je to bila „kožnjara sa dušicom“ koja se krpala onoliko puta koliko je na nju moglo stati zakrpa. Zna se i to da se ovdje odbojka igra desetljećima,  a organizaciono od 24.03.1980. godine, na nekoliko zemljanih terena (u centru sela kod Doma, u Turjaku i u Hrasti), a najviše na onom u zaseoku Srimac, koje je i postalo sinonimom odbojkaškog sporta, ne samo u Domaljevcu, nego i mnogo-mnogo šire.

Dobri poznavaoci odbojkaške igre znaju da su prvi ozbiljniji odbojkaši iz Domaljevca bili: Đura Banović, Ivić Pejo – Ćutija, Pavo Čolić, Anto Rukavina – Šegrt, Jakob Matić – Jakša, Marijan Kesić – Vide, Mijo Banović – Tubo i Stjepa Jurkić, da su drugu generaciju činili vrsni odbojkaši: Ivo Madžarević – Madžo, Marko Koturić – Markos i Đuro Kesić – Pole, a da je treća generacija povijesna za domaljevačku odbojku, a činili su je: Mato Pejić – Bele, Anto Tepeluk – Zule, Marko Jurkić – Tetić, Pavo Lucić – Pajo, Mato Gašparević – Mača, Ivo Topić – Sova i Pavo Koturić – Skejin.

Treća generacija domaljevačkih odbojkaša

Vrhunac odbojkaške vještine je svakako generacija odbojkaša na čelu sa Ivom Matić – Ivančetom, koja se u ratnom i poratnom periodu vinula u sam vrh hrvatske, bosansko-hercegovačke, pa čak i europske odbojke.

Hroničari bilježe i to da je prvi odbojkaški klub u Domaljevcu registriran pod nazivom OK „MLADOST“, da je prvi trener kluba bio Đuro Kesić – Pole, ujedno i odbojkaš koji je u Domaljevac prvi „donio“ i primijenio pravila odbojkaške igre, prvi Predsjednik kluba – Mijo Leovac Muraga, te da je prvu zvaničnu odbojkašku utakmicu klub odigrao protiv ekipe Donje Slatine 25.05.1980. godine (na utakmicu se išlo biciklima) i da je utakmica dobivena rezultatom 3 : 0 (15 : 12, 15 : 10 i 15 : 6). Utakmicu su sudili: Đorđe Mićić i  Ilija Vudčević.

Mato Pejić Bele i Anto Tepeluk Zule, legende domaljevačke odbojke

U četrdeset godina postojanja, klub je više puta mijenjao ime: „Mladost“, „Mladost – Veronika“, „Veronika“, „Pauk – Veronika“, „Pauk – Domaljevac“, da bi danas nosio jednostavno i dostojanstveno ime – „DOMALJEVAC“.

Klub je imao i čudesan uzlet; od Općinske lige (bosansko – šamačke) daleke 1980. godine, preko Regionalne lige BiH, skupina Sjever, (1984), zatim odbojkaško prvenstvo Slavonije i Baranje (1993. – 1994.), pa Druga liga Republike Hrvatske (1994. – 1995.), zatim Prva državna liga Hrvatske (1996.), pa Druga liga Bosne i Hercegovine (2003.), pa prva liga Federacije BiH (2005.)  i naposljetku Premijer liga BiH.

Godine 1998., domaljevački odbojkaši igrali su u kupu CEV-a, plasiravši se među 7 najboljih ekipa Europe. Iz tog perioda čuvene su pobjede protiv ekipa Olimpijakosa iz Grčke, Luxemburga iz Luxemburga, Neseledea iz Holandije, te tijesno izgubljena utakmica, ravna najvećoj pobjedi protiv višestrukog jugoslovenskog i srbijanskog prvaka – Crvene Zvezde u Beogradu sa 3 : 2 u setovima.

Malo je sportskih kolektiva (bez obzira na sport) za koje su, iz ljubavi prema sportu i Domaljevcu kao sredini, igralo toliko odbojkaša – reprezentativaca svojih država.

Rizikujući da nekoga nenamjerno preskočim ili da mu pogrešno ispišem prezime, nabrojaću one „naj“: Udžis Krastinš – reprezentativac Latvije, Lomakov i Igor Vasilijev – omladinski reprezentativci Rusije, Sergej Pjetuhov – reprezentativac Moldavije, Đukić i Kurtić – reprezentativci BiH, te Josip Jazvić, Mario Bašelović, Robert Celan, Zorislav Skoko i Pero Stanić – reprezentativci Hrvatske. Dragan Božić je postao čak selektor Hrvatske odbojkaške reprezentacije.

Najpoznatiji treneri domaljevačkog odbojkaškog čuda, koji su ostavili neizbrisivi trag u svom četrdesetogodišnjem postojanju, od malog seoskog kluba do danas su svakako: Mijo Leovac – Muraga, Anto Tepeluk – Zule, Anto Kobaš, Leo Barić, Pero Stanić i Zlatko Ivić.

Dva domaljevačka odbojkaša vinuli su se u sam vrh svjetske odbojke. To su Tomislav Ćošković i Marko Matić.

Domaljevčani, Matić i Ćošković odbojkaški reprezentativci Turske

Tomislav Ćošković je nastupao za ekipe: Mladosti iz Domaljevca, Mladosti iz Zagreba, Innsbruck Tirol, Palerma iz Italije, Rennea i Toutcoinga iz Francuske, Olimpijakosa iz Turske,  Lokomotive iz Rusije, Fenerbahčea i BBSK iz Turske i Mladosti Ribola Kaštela iz Hrvatske. Bio je reprezentativac Hrvatske i Turske. Sa reprezentacijama, klubovima i pojedinačno, osvojio je nebrojeno priznanja kao najbolji igrač, najbolji smečer ili najbolji server.

Marko Matić počeo je u Domaljevcu, zatim je igrao u BBSK u Turskoj, da bi već nekoliko godina bio prvotimac turskog kluba ARKAS. Nastupao je  za omladinsku reprezentaciju Bosne i Hercegovine te tursku A reprezentaciju, i bio nekoliko sezona najbolji srednji bloker turske odbojkaške lige.

Sve drugo je povijest, toliko bogata i raznovrsna da je teško shvatiti kako toliko uspjeha može ostvariti jedan seoski odbojkaški klub iz Bosanske Posavine za samo 40 godina života. A u tim godinama je bilo kriza, ratova, poplava, neimaštine, nerazumijevanja, pa sada i pandemija virusa.

Rizikujući da napravim nepravdu prema mnogima u zadnjih 40 godina, završit ću ovaj kratak tekst spominjanjem i isticanjem samo dvije žive legende našeg kluba: Matu Pejić – Beleta i Antu Tepeluk – Zuleta. Oni su zaslužili sva moguća odlikovanja i priznanja, ne samo od matičnog kluba za koji su dali sve od sebe, nego i od mjesta Domaljevac koga su, u sferi odbojkaške igre, prvi proslavili izvan naše regije. Četrdeseti rođendan našeg odbojkaškog kluba bio je dobra prigoda za taj gest, ali… Nekima će biti izgovor Corona virus, meni koji pišem ovaj tekst – ne! Diploma, plaketa, priznanje, povelja – svejedno, može se uručiti i poštom, društvenim mrežama i na još sto načina. Pandemija jest, ali život nije stao. Kao jedan od osnivača ovog kluba, sretan sam što sam još živ i što sam doživio ovaj jubilej, s puno ponosa mogu završiti ovaj tekst čestitkom i uzvikom „Sretan Ti 40. rođendan „Mladosti“ moja!

Autor: Đuro Kesić Pole

- Postavite ovdje svoj oglas -