- Postavite ovdje svoj oglas -
Evo jedne priče. Možda će nekima ili čak mnogima biti dosadna, nezanimljiva. Riječ je o istinitom događaju koji je na mene ostavio dojam. Dirnuo me i zato ju želim ispričati. Naravno nije ništa spektakularno. Svejedno mislim da je bolje čuti ovakve priče i malo se odmaći od političke i izborne kolotečine od kojih ionako nemamo bog zna kakve koristi.
Da ne okolišam previše idemo ju ispričati, kronološki.
Za uvod ipak samo da dodam kako je riječ o jednoj priči koja se tiče djece s posebnim potrebama i udruge Angelus koja na općini Domaljevac-Šamac organizira i provodi rehabilitacijske tretmane i vježbe za veći broj djece, praktično, iz cijele Županije Posavske, ali i šire.
Oni koji možda još ne znaju za udrugu Angelus, iako djelujemo već 10 godina, treba reći da je riječ o nevladinoj organizaciji koja sama iznalazi načine i osigurava sredstva za potrebe troškova svog Dnevnog centra. Kažem svog Dnevnog centra, jer Udruga je sama preuredila prostorije nekadašnje škole u Grebnicama, opremila kabinete za defektologe, nabavila opremu i u Dnevnom centru pruža usluge djeci s poteškoćama u razvoju.
A sad idemo na priču.
Prije nekih mjesec dana, ako ima i toliko, dobijem na službeni mail poruku od jednog gospodina koji traži broj žiroračuna Udruge da uplati jednu simboličnu donaciju. Odmah sam pomislio kako je riječ o još jednoj internetskoj prevari kakve nas salijetaju praktično svakodnevno. Svi kao nešto daju samo da im se dostave bankovni podaci. Obično takve poruke odmah brišem i time otklanjam svaku mogućnost da zagrizem prevaru. U isti mah zapitam se, a što ako je mail OK i što ako netko uistinu želi pomoći Udruzi i našoj djeci. Zato detaljnije pregledam mail i vidim da nije nikakva prevara. Obratio nam se jedan Miroslav… Ne poznam čovjeka. Ali ono, u prvi mah pomislim netko je odavde, tko zna za nas. Netko tko ima u familiji dijete koje dolazi nama na tretmane pa hoće čovjek da nas malo pomogne. Onoliko koliko on može. Ili je možda neki moj poznanik ili bivši školski kojeg se u tom trenutku ne mogu sjetiti… Jer znali su nam se i ranije ljudi javiti. Nudili su pomoć, neki i novčana sredstva. Mnogi su nam darovali i donirali velike donacije. Ali sve njih znam. Ali ovog Miroslava se ne mogu sjetiti.
Bez obzira što je tako pošaljem mu instrukcije kako može uplatiti svoju donaciju našoj udruzi. Prosijedim mu link na našu web stranicu gdje se nalaze upute kako uplatiti donaciju udruzi Angelus.
Pomišljao sam da se netko možda i zeza. Pa da ga možda i ignoriram. Ali pomislio sam i da možda čovjek uistinu želi pomoći i sramota bi bila da čovjeka ignoriram. Što bi on pomislio… Nudi nam donaciju, a mi se pravimo ćoškasti i odbijamo njegovo dobročinstvo.
Na kraju sam ipak, kako sam i rekao, proslijedio mu mail sa instrukcijama za uplatu. Pa štogod da bude. Ako je sve u redu uplata će doći na naš račun, ako je u pitanju nekakva šala nikom ništa. Nemamo što izgubiti. A cijelo vrijeme mi je u podsvijesti bilo da je riječ o nekomu tko mene zna, samo se ja ne mogu sjeti tko je on. I još gore bi bilo da me čovjek uistinu zna, a da mu nisam htio poslati informaciju o uplati sredstva na naš račun.
I tako nakon par dana dobijem bankovni izvod na kojem je upisana uplata našoj Udruzi od Miroslava. Tada sam vidio da je čovjek mislio ozbiljno i da je Miroslav uistinu imao namjeru pomoći nas. Ali ja i dalje ne znam tko je ta osoba.
Naravno, pošaljem mu novi mail u kojem mu javim da je uplata legla na naš račun i zahvalim mu se u ime naše djece. Onako kako je i red.
Nakon tog mog maila, Miroslav mi odgovori da eto to nije velika donacija, ali da je on pomogao koliko je mogao.
Da ne bi sve ostalo na tome uputim mu novi mail i zatražim da mi kaže tko je i odakle je. Kako je saznao za našu udrugu i otkuda da je odlučio uplatiti nam tu donaciju.
Dobijem odgovor da je on slučajno „naletio“ na udrugu Angelus. Vidio je što radimo i čime se bavimo i odlučio je malo nas pomoći. Rekao mi je da u obitelji ima brata koji je u invalidskim kolicima i kako zna što znači u obitelji mati osobu koja treba pomoć 24 sata na dan. Suosjeća s takvim osobama i eto to je bio dovoljan razlog da pomogne i nama.
Naravno to nije uradio radi publiciteta. On nije ni znao da ću napisati ovaj tekst. Kada sam mu rekao da ću ovu priču objaviti pitao sam ga za dozvolu. Rekao mi je samo napiši da sam iz Mostara i da sam rođeni Bugojanac.
I ovim bi priča bila gotova. Ali ona ima i svoj epilog. Jer ne može se završiti samo na tome da nam je jedan Miroslav iz Mostara uplatio donaciju.
Treba reći par rečenica o plemenitosti tog čovjeka i o pouci ove priče. Miroslav sam kaže da njegova donacija nije velika.
Duplo je veća je od naše godišnje članarine, uzgred rečeno, tako da nije uopće mala. Ali rekao sam mu, bez obzira na materijalnu vrijednost njegova donacija za nas je ogromna. Ogroman je, jer je važan njegov čin. Saznao je za nas igrom slučaju i odlučio nam je pomoći. Podsjetio nas je da postojimo. A to nam je daleko najvažnije. To kažemo svima koji nas posjete. Svaka posjeta ili bilo koji kontakt s nama je znak pažnje prema nama. To nam je potvrda da svoj posao radimo ispravno i da nismo sami. I drugi misle na nas. Misle na našu djecu. To nam je neizmjeriv dar. Velika satisfakcija, jamac i poticaj da nastavimo raditi za djecu bez obzira na sve poteškoće i na sve prepreke na koje nailazimo. A imamo ih jako puno. Jer nama ništa ne pada s neba i ništa nam nije osigurano iz proračuna. Ono što i jeste apsolutno je nedovoljno. Nismo nezahvalni, ali želimo istaći da moramo osigurati 80% više nego što dobijemo proračunskih sredstava. A nitko nas ne pita kako i možemo li to.
A upravo ovakve donacije, koje nažalost ne mogu riješiti naše financijske probleme, ali su nam poticajne, daju nam priznanje za naš rad. Mogu nam biti i jesu svjetlo na kraju tunela. Možemo reći Bože učinio si da nas se sjeti i netko tko vjerojatno nikad u životu nije bio u Domaljevcu. Jedan Miroslav iz Mostara koji nema ništa zajedničko s našom Udrugom, ali koji ima veliko srce i koji zna što znači pomoći potrebitima.
U nastavku naše prepiske rekao sam Miroslavu kako mi ovdje imamo ljudi koji mogu pomoći na isti ili sličan način kako je i on pomogao. Koji mogu pomoći daleko više. Ali eto nisu u stanju sjetiti se i učinit taj mali korak koji bi ih učinio ljudima.
Možda će im ovaj Miroslavom slučaj otvoriti srca. Možda će se sjetiti da u njihovoj neposrednoj blizini postoje osobe koje su tako bespomoćne i koje trebaju ogromnu pomoć da bi im život bio bar malo snošljiviji. Nije stvar čak ni u materijalnim dobrima ni u novcu. Djeci ili njihovim roditeljima potrebna je topla riječ. Riječ podrške i poruka o duhu zajedništva. Poruka da ta djeca nisu odbačena od društva i da su nam jednako važna kao i sva druga djeca.
Nažalost nije tako. Brojni su primjeri gdje se prema djeci s poteškoćama u razvoju odnosimo kao prema trinaestom prasetu. Prema nekomu tko je škart društva i tko ne zaslužuje da sudjeluje u raspodjeli zajedničkih društvenih dobara. Čest je primjer gdje se djeca s poteškoćama diskriminiraju i to od strane onih koji po zakonu trebaju voditi brigu o toj djeci.
Hoće se da smo u nedjelju na misi imali propovijed iz Evanđelja po Marku 12:42-44 (Knjiga o Kristu)
U kojem se kaže:
42 Tada je došla siromašna udovica i ubacila dva bakrena novčića (vrlo male vrijednosti).
43 Isus je na to pozvao svoje učenike da se okupe i rekao im: „Govorim vam istinu. Ova je siromašna udovica dala više od svih drugih koji su stavljali novac u kutiju za milostinju.
44 Svi su oni davali od svoga viška, ali ona je u svom siromaštvu dala sve što je imala, sve od čega je živjela.“
Nekako se ova priča iz Evanđelja poklapa sa našom suvremenom pričom. Miroslav je dao koliko je mogao. Neki drugi su nam davali od svog viška ili tek toliko da se samo kaže da su dali. Zato je ova Miroslavova donacija vrjednija više nego neke druge znatno veće donacije, baš kako je i Isus rekao za siromašnu udovicu uspoređujući je sa svim drugima.
Priča i pouka iz priče naravno ne odnose se na naše brojne donatore iz zemlje i inozemstva koji su nam i do sada kroz godine obilato pomagali i omogućavali nam svojim donacijama da naša Udruga živi cijelo ovo desetogodišnje vrijeme. Njima smo neizmjerno zahvalni. Oni su nas i posjećivali, posjećuju nas i dalje. To su nam istinski prijatelji i nikada ih nećemo zaboraviti.
Neću sada navoditi njihova imena, jer ovo je samo jedna priča o našem novom prijatelju iz Mostara. Čovjeku neznancu koji je blagoslovio naš rad i našu djecu i pokazao nam svima kako se može biti čovjek, a da za to nije potreban veliki novac. Pokazao je kako i sa malo čovjek može otvoriti ljudska srca.
Hoće li ova priča utjecati na ikoga od nas. Malo je vjerojatno, jer danas je većina ljudi uglavnom tvrda i zatvorena srca. Teško nas je promijeniti i teško je u nama izazvati dobrotu, milosrđe i poštovanje drugačijih, posebno onih bespomoćnih kojima je pomoć najpotrebitija. Ne uzdam se da će ova priča išta pomoći, ali mi iz udruge Angelus bar možemo reći kako nije do nas.
Perica Dujmenović za domaljevac-samac.com
Photo: freepik.com
- Postavite ovdje svoj oglas -
