domaljevac-šamac.com
Portal za općinu Domaljevac-Šamac

Oltarska slika na ponos cijele župe Grebnice

Iznimna umjetnička vrijednost

0 347

- Postavite ovdje svoj oglas -

Već neko vrijeme unutrašnjost župne crkve u Grebnicama krasi prekrasno umjetničko djelo instalirano iznad oltara. Riječ je o mozaiku satkanom od mnoštva bojenih staklenih dijelova. Njih nekoliko desetaka tisuća brižljivo ukomponiranih u jednu cjelinu stvorili su idiličan biblijski motiv. Riječ je o susretu Krista sa svojih 7 učenika na Genezaretskom jezeru.

Možda će nekoga zbuniti naziv jezera. Ova naziv je samo jedna inačica jednog te istog jezera koje se još zove i Tiberijadsko jezero, ali je za to jezero često u upotrebi i naziv Galilejsko jezero ili čak Galilejsko more. Čak se za ovo jezero koristi i naziv jezero Kineret, ali je taj naziv, barem kod nas, manje u upotrebi. Dakle, riječ je o jednom te istom slatkovodnom jezeru u Izraelu koje je poprište brojnih događaja opisanih u Bibliji.

A mozaik u grebničkoj crkvi je uprizorenje jednog takvog događaja. Riječ je o trećem Isusovom ukazanju nakon uskrsnuća.

Biblija to ukazanje opisuje na sljedeći način…

 …Isus se ponovo ukazao učenicima na Tiberijadskom jezeru. Ukazao se na ovaj način:  Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, Zebedejevi sinovi i još druga dvojica Isusovih učenika bili su zajedno. Šimun Petar im je rekao: „Idem loviti ribu.“

„Idemo i mi s tobom“, odvratili su mu. Potom su izašli i ukrcali se u čamac. Te noći, međutim, nisu ništa ulovili.

Jutro je već bilo svanulo kad je Isus stajao na obali. Učenici nisu znali da je to Isus. Tada ih je on upitao: „Prijatelji, jeste li što ulovili?“

„Nismo“, odgovorili su mu.

Bacite mrežu s desne strane čamca i ulovit ćete“, rekao im je. Tako su i učinili. I nisu mogli izvući mrežu zbog mnoštva riba koje su ulovili.

Tada je učenik, kojeg je Isus volio, rekao Petru: „To je Gospodin!“ Kad je Šimun čuo da je to Gospodin, obukao se, jer je bio skinuo ogrtač, i skočio u jezero. A ostali su učenici došli čamcem do obale. Nisu se bili niti otisnuli daleko od obale, jedva sto metara. Mrežu s ribom vukli su za sobom. Kad su se iskrcali na obalu, vidjeli su žar na kojem se pekla riba i kruh. Isus im je rekao: „Donesite nešto ribe od onoga što ste sada ulovili.“

Šimun Petar je otišao do čamca i izvukao na obalu mrežu punu ribe. Bile su tu stotinu pedeset i tri velike ribe, a ipak je mreža ostala čitava. „Dođite i jedite!“ pozvao ih je Isus. Nitko od učenika nije se usudio upitati: „Tko si ti?“ Znali su da je to Gospodin. Isus je došao, uzeo kruh i dao im ga. Isto je učinio i s ribom.

Ova biblijska priča ima svoj nastavak, ali za potrebe ovog teksta izvukli smo ovu cjelinu tek toliko da se objasni motiv na mozaiku.

Autorstvo mozaika potpisuje čuvena umjetnička obitelji Botteri iz Splita. Kćer hrvatskoga akademskog slikara Josipa Botterija Dinija Ana Marija Botteri hrvatska je akademska slikarica koja je do sada iza sebe ostavila više od 50 samostalnih izložbi. Ana Marija koristi tehnike akrilika, pastela, mozaika i vitraja.

Ovo djelo mozaika Ana Marija je radila u suradnji s Jagodom Mihanović, fotografkinjom i kolažisticom iz Žrnovnice.

Umjetnica je objasnila što ova tehnika predstavlja i radi razumijevanja vrijednosti ovog mozaika prenosimo dio njene izjave za portal Dalmacija danas.

“Mozaik je jedna od najzahtjevnijih, najcjenjenijih tehnika. Zašto? Jer je najtrajnija. Nastaje tako da se pigmenti boja otapaju sa staklom u pećima pri velikim temperaturama od 700 do preko 1000 stupnjeva, i tako se dobiva staklo koje je cijelom svojom strukturom u boji“, objasnila je Ana Marija Botteri.

“To se najbolje radi u Muranu u Veneciji, gdje nabavljamo sve materijale. S obzirom da je tako trajan, mogu ga naručiti samo ljudi koji razmišljaju ‘daleko’. U našem slučaju, to je najčešće u crkvenim prostorima, jer se tamo radi nešto što ostaje za dugo, dugo vremena i zapravo je neuništivo. Kada stavite mozaik od stakla na zid, njega je nemoguće izblijediti ili oštetiti, osim nekakvim golemim potresom”, objašnjava Ana Marija.

“To je tu da bi uvijek ostalo nepromijenjeno. Svi drugi likovni materijali vremenom ipak trpe neku zastaru, oni se mijenjaju ali ovo je nešto što ostaje gotovo pa nepromjenjivo, zaključila je autorica mozaika u grebničkoj crkvi.

Postojali su upiti koja je razlika između mozaika i vitraja, a to je objašnjeno na način da se vitraji rade na prozorima i od tanjeg stakla kroz koje prolazi svjetlost. Dok se kod mozaika koristi deblje neprozirno staklo, ali u manjim segmentima sitnih kockica, koje je obojeno i koje se lijepi na zid lijepkom na bazi cementa.

Koliko je izrada ovog projekta složena potvrđuje činjenica da je on rađen duže od godinu dana. 16 kvadrata površine je mukotrpan posao jer se sastoji od mnoštva sitnih komada stakla, a svaki treba skrojiti, izrezati, zalijepiti… Koriste se specijalni alati i sam posao je vrlo zamoran. Zato ne čudi što za ovakvu jednu sliku treba najmanje godina dana.

Župnik fra Marijan je skoro dvije godine tražio i gledao djela umjetnika, želio je nešto posebno, nešto po čemu će crkva u Grebnicama ostati prepoznatljiva. Htio je umjetnički rad koji će izazvati emociju, a ne da to bude samo još jedna slika u nizu koje krase zidove crkava.

Kako i sama umjetnica Ana Marija kaže mozaik je napravljen tako da vam ne može biti dosadan. Možete stalno u njega gledati i pronaći detalj koji vam je nov i drugačiji. A to je poruka umjetnosti. Ona bi trebala biti takva.

Botteri-Mihanović, mozaik u stakla. Središnja slika u grebničkoj crkvi.

Što se može reći iz vizure vjernika župe. Je li mozaik postavljen u njihovoj crkvi onakav kakvim su ga očekivali? Zaključit ćemo da je mozaik pun pogodak. Nismo čuli negativne komentare. Slika je velika, lijepa i naglašava prostor iznad oltara.

Malo je onih koji se usude komentirati umjetničku vrijednost samog mozaika, ali definitivno slika u sebi ima ono nešto… Ono nešto zbog čega je posebna, a to je upravo ono što je ističe, što je čini prepoznatljivom i dopadljivom. Ne mora se čovjek razumjeti u umjetnost da bi znao kako na zidu crkve u Grebnicama nisu samo obični komadi stakla poredani tek tako.

Promatrajući sliku čovjek zapazi mnoštvo detalja koje bih možda drukčije uradio da je sam autor tog mozaika. Nailazi na detalje koji mu se baš i ne sviđaju. Odnosno zapita se zašto je umjetnica te detalje napravila baš takvima kakvi jesu.

I onda nakon kraćeg razmišljanja ostane sam zbunjen. Jer ne bude mu jasno kako to da imam toliko zamjerki na prikazanom mozaiku, a s druge strane mozaik mu se strašno sviđa.

Nje to to, a fenomenalno je. Kako je moguć takav doživljaj tog mozaika?! I onda čovjek shvati da se to ipak zove umjetnost, a ona je baš takva. Izazove emociju i nagne čovjeka da ostane bez teksta i da kaže samo bravo. To je umjetnička vrijednost darovana našoj crkvi. Moramo biti ponosni što imamo takvo uprizorenje na zidu naše crkve.

Fra Mićo je svojom idejom i izborom slike ostavio trajan pečat na ovoj crkvi. Kako vrijeme bude prolazilo vrijednost ovog mozaika samo će rasti i generacije koje dolaze moći će samo biti ponosne na sve koji su doprinijeli ovakvom jednom ukrasu u crkvi. Možda neki nikada neće shvatiti umjetničku vrijednost ovog djela, ali će svi znati da je ono postavljeno u vrijeme službe fra Marija Miće Živkovića.

Za ovakav rad bi rekli kako je riječ o pečatu u kamenu. Nije pečat i nije kamen, ali je praktično trajna vrijednost koja će sigurno nadživjeti i Grebnice i Grebničane i sve druge nas koji pripadamo župi Grebnice.

Trebamo biti presretni zbog toga.

Pozivamo čitatelje našeg portala da posjete crkvu u Grebnicama. Jer već kruži legenda da tko jednom dođe u crkvu i vidi ovu sliku morat će doći ponovo. Ne znam za druge, ali na mene djeluje.

Perica Dujmenović | domaljevac-samac.com

- Postavite ovdje svoj oglas -

Učitavanje...