Nenad Abramović: Prvi Grebničanin s doktorskom titulom

Nenad je bio prvo od četvero djece Kate i Luke. Rođen je, koliko pamtim 1957. godine, ali je u školu pošao godinu ranije. Naravno, bio je odlikaš bez obzira što je bio mlađi od ostalih u razredu. Imao bi uobičajeno, moglo bi se reći sretno, djetinjstvo da ga neke nedaće nisu snašle već kao dijete. Otac je uskoro napustio svojih četvero djece i ženu i otišao s drugom. Nastupili su briga i bijeda, jer su ostali bez prihoda. Nenad je već u četvrtom razredu osnovne škole, kao najstarija muška glava, postao domaćin u kući. Pomalo je pleo korpice (šta bi drugo u Grebnicama?!), nešto kod svoje kuće, nešto kod komšije Cice Jakobovića, koji nije imao vlastitu obitelj, a imao je razumijevanja za stanje u kom su se nalazili susjedi. Kako su ostala djeca prirastala, Nenad je, uz pomoć majke, svakome davao korpe u ruke. Ispočetka su samo pomagali: kada treba zaoštriti šibe, donijeti novi snopić iz dvorišta, obrezati korpu i slično, ali kasnije su počinjali i oni plesti, prvo dno, a onda i ostalo. I živjelo se. Djeca su imala sve osnovno i nisu se razlikovala od drugih po oblačenju, ishrani, džeparcu… Samo što su to oni sami zarađivali, za razliku od drugih.

Nenada sam bolje upoznao tek u gimnaziji i u prvo vrijeme nisam znao ove detalje iz njegovog života. On to nije govorio i uvijek je bio veseo, nasmijan, kao da mu u životu teče sve baš onako kako treba. Bio mi je drag upravo zbog tolikog optimizma, a kada sam saznao u kakvim prilikama je odrastao i još uvijek živi, postao mi je još draži i pomalo onaj koga sam štitio toliko da on to ne primijeti. Nije on volio da mu se pomaže, da ga neko sažaljeva.

Počeli smo zajedno ići na igranke, izlete, svadbe. Ja sam već imao motor, malo kasnije i auto. On je želio uvijek učestvovati u troškovima naših odlazaka, mada sam ja izbjegavao koliko sam mogao da uzimam od njega novac. Obično sam išao negdje “svojim poslom”, a njega vozio “usputno”, tako da to nije trebalo plaćati.

Nikada te taj ne bi ostavio na cjedilu! Sjećam se jednog doživljaja, kada su nam neki momci iz Sikirevaca prijetili da ne dolazimo tamo, jer, navodno, njihove cure izaberu nas, pa oni ostanu sami. Nenad je govorio da se samo ne brinemo i ne plašimo, mada je bio i najmlađi i fizički naslabiji od nas. Shvatili smo zbog čega je to govorio sljedeći put kad smo bili na igranci kad mu je nasred sale ispod džempera na beton ispao montirač spremljen za tuču i napravio takvu buku da su svi pogledali na mjesto događaja. Dugo smo se smijali zbog toga i prepričavali taj događaj, ali smo i shvatili na što je on bio spreman.

Na fakultet u Sarajevo sam otišao ranije, kao stariji. Ali kada je Nenad došao, postali smo cimeri. Upisao je ekonomiju i bio veoma uspješan. Učio je na neobičan način. Knjiga bi bila uvijek otvorena pored njega, i tako bi uz knjigu zaspao. Nakon sat ili dva bi se probudio i nastavio čitati, kao da i nije spavao u međuvremenu. Nekad smo se znali našaliti i dok spava, okrenuti mu novu stranicu. Ali čim bi progledao, vratio bi se baš na stranicu na kojoj je stao, pa smo vidjeli da stvarno pamti šta je pročitao i dokle je stigao. A pamćenje je imao za ne vjerovati. Nakon jednog čitanja je znao najbitnije, dovoljno da položi ispit. Trebalo mu je samo još neke detalje pogledati, i sve je znao. Nije ni čudo što je u tadašnjem veoma jakom kvizu TV Sarajevo četiri puta pobijedio i osvojio, uz novac, i putovanje u Egipat za dvoje. Tu drugu osobu, jednu djevojku, je u posljednjem trenu našao i lijepo su se proveli.

Studentski dani su prolazili kao i obično. Po Nenadu se nije nikada moglo vidjeti da teškom mukom zarađuje novac za svoje školovanje. Istina, imao je kredit, ali to bi jedva moglo zadovoljiti samo osnovne potrebe, a trebalo je i za ostalo. A osim toga, trebalo je i kod kuće držati sve pod kontrolom. Uskoro je na fakultet došla i sestra Rozika, što je još povećalo troškove. Zato je za vikende, kada smo išli kući, on prvo uzimao da isplete koju korpu. Tek navečer bi se i on pridružio nama ostalima na kakvoj igranci, opet veseo, pun elana.

I tako je završio fakultet. Brat Mirko je tada postao student, i njega je trebalo izvesti na put, ali više nije bilo problema, jer Nenad je već zarađivao. Počeo je raditi, gdje bi drugo, nego sa mnom u Školskom centru kao profesor ekonomske grupe predmeta. Ali nakon nekoliko mjeseci shvatio je da može više, da mu tu nije mjesto. Otišao je u “Agropromet”, no ni tamo nije bilo dovoljno prostora za njegovu širinu. Ubrzo se našao na Ekonomskom institutu i nakon nekog vremana magistrirao, a do tridesete godine već postao i doktor nauka. Prvi Grebničanin sa doktorskom titulom.

Pred njim su se počela otvarati mnoga vrata o kojima je do tada mogao samo sanjati. Zvali su ga sa svih strana na razna predavanja, da kaže stručno mišljenje o raznim temama, zvali su ga iz drugih zemalja… Ubrzo je bio mnogo priznatiji nego što bi se to po njegovim godinama dalo pretpostaviti. Zarađivao je kako bi se samo poželjeti moglo. U džepu je uvijek bila poneka avionska karta za put do nekog univerziteta.

Pogadjate: braću i sestru nije zaboravljao, pomagao je koliko je trebalo. Ali njegova majka je uvijek imala posebno mjesto. Nikada Nenad nije zaboravio koliko se ona trudila da ih podigne i kroz šta je sve prosla dok su odrasli. Majci jednostavno nije dozvoljavao više da se brine oko bilo čega, i započeo joj je graditi veoma pristojnu kucu.

U tom periodu se nismo vidjali često. Razumljivo je, on je bio u Sarajevu, a ja u Grebnicama. Kada bi došao, na brzinu bismo se čuli i ako bi bilo vremena našli. Posljednji put smo tako ukrali vremena za susret tako što me pozvao da idem s njim do Slavonskog Broda gdje je imao obaviti neki posao. Tako smo iskoristili vožnju do tamo i nazad da se ispričamo koliko smo stigli, i ne znajući da će to biti posljednji naš susret.

Nezaobilazna tema je uvijek bio naš bivsi studentski život. Iz tog života uvijek se izvlačila tema njegove velike ljubavi, Azra. To je bila pomalo neobična veza, koja se prekinula, ali stalno visila nad glavom kao Damoklov mač. Nisu se vidjeli već nekoliko godina, čini mi se da reče da se Azra već i udala, ali su stalno sve znali jedno o drugome i čini mi se u mislima i ostali sve vrijeme zajedno.

Onda mi je sa tugom pričao o ocu. U zatvoru je. Ubio je onu ženu zbog koje je ostavio njih i njihovu majku. Pošto nije imao nikoga drugog, kada se našao u zatvoru za pomoć se obratio Nenadu. Ovaj mu je našao najboljeg advokata i ponadao se kako će ih ta tragedija, možda, ipak približiti. Odlazio mu je u posjete redovno, ali je shvatio da otac gleda samo sebe, da ga nimalo ne zanima ništa drugo. Posebno je pogodilo Neneda što je ocu prilikom jedne posjete rekao da će mu se ćerka Rozika za koji dan poroditi i da će postati djed, a kad je nakon petnaestak dana došao, otac se nije sjetio ni pitati je li se ćerka porodila. Nenada je to toliko ražalostilo da mu sam nije želio ni reći da je postao djed.

Nakon tog našeg susreta otišao je u Sarajevo. Nedugo poslije toga se događa tragedija. Poginuo je na putu Sarajevo – Zenica u prometu. Bio je to šok za sve nas koji smo ga poznavali. I bila je to jedna od najvećih tragedija na području Posavine kada se govori o gubitku ljudskog života, jer taj život je vrijedio mnogo više nego što većina ljudi pretpostavlja, čak i onih koji su dobro poznavali Nenada. Bio je to čovjek koji je znao, mogao i želio uraditi mnogo i za mnoge. Uvijek je isticao sa ponosom da je Grebničanin, mada u njegovom slučaju Grebnice to i nisu toliko zaslužile. Svoje sumještane, koji bi dolazili u Sarajevo, primao je na prenoćište i izlazio im u susret za sve što im je trebalo.

Čak i nakon smrti njegovo ime je otvaralo mnoga vrata. Sjećam se da je trebalo jednog momka iz Grebnica upisati na fakultet, a svi su rokovi prošli i to se činilo neizvodivim. Otišao sam kod dekana Ekonomskog fakulteta u Sarajevu i rekao da znam da bi ga Nenad, da je živ, zamolio da primi ovog momka. Istog dana ovaj Grebničanin je dobio indeks.

I danas bi njegovo ime moglo učiniti više nego mnogi živi ljudi. Njegovi prijatelji, kolege, poznanici koji ga se itekako sjećaju i pamte po dobru, danas su na visokim položajima. (Eto, npr. Nikola Špirić je predsjednik Vlade BiH). Ali nažalost, Nenad je gotovo zaboravljen. U Grebnicama su dali imena ulicama po ko zna kome iz Hrvatske, po onima koji nikakve veze nemaju ni sa Grebnicama ni Posavinom niti Bosnom i Hercegovinom, a po svom prvom doktoru nauka nisu. Po čovjeku koji je volio Grebnice više nego one njega, koji je znatno prerastao svoje selo, ali ga se nikada nije stidio.

Ljutim se i na samog sebe. Ni ja ne činim dovoljno da se sačuva prava slika o ovom izuzetnom čovjeku. Osim što mu povremeno na grob navratim i pričam sa ljudima o njemu, ne poduzimam ništa konkretnije. Zato, pišući ovaj tekst, osjećam bar malo olakšanje. I kažem: Hvala ti, Nenade!

Ivo Kobaš

Usporenih koraka, sa očima uprtim na natpise nadgrobnih spomenika, sam, oko podne obilazim mjesno groblje. Što bi mi rekao drug, koji kao i ja, dugi niz godina ne živi u rodnom mjestu “Prvo svraćam na groblje, kad idem kui. Zašto? – Pa više ih je tu, koje sam znao, nego što ih sad znam kod kuće”. Zastajem kod jednog groba, na kojem je poznato lice, poznati osmijeh – blago razvučenih usana, ruža i natpis – Dr. Abramović Nenand, rođen 1957 – poginuo u saobraćajnoj nesreći 1988…..Zastajam i razmišljam.
Susreo sam, radio i upoznao mnogo ljudi, iz raznih krajea svijeta, ali nikog, ni sličnog njemu.
Najranija sjecanja na njega, dopiru u rane sedamdesete, kad sam ga viđao, u zimskim jutrima, na autobuskoj stanici, u zelenoj tankerici, sa plastičnom tašnom, pokvarenog rajferšlusa, ispod desne miške, iz koje viri par crvenih svešcica. Cupkajući, čekao je autobus, koji bi ga, sa ostalom djecom, a i svijetom od posla, odvezao i zagrijao do orake gimnazije, smije se i zadirkuje nas manju dječicu, koja dolazimo u školu. Meni je obično govorio: ” Djed-štrojaöev, ima l’ muda? Je l’ Brale (moj djed) šta poštrojio ovi’ dana?” Smijali bi se svi toj njegovoj doskočici, a ja bih prolazio dalje, nekad tužniji, nekad opet veseliji, odgovarajući, što-šta, podgovoren djedovim savjetima.
Vremena su prolazila. Viđao sam ga rijetko. Najstariji, od četvoro djece, zarana je počeo raditi sve poslove da bi roditeljima, braći i sestri olakšao svakodnevnicu. Nema posla koji nije radio. Pletenje korpi, sječa šume, kreenje, građevina, stoka, poljoprivreda… Išao je na igranke, kockao, vodio šegu svake vrste. I učio je. Došlo je vrijeme upisa fakulteta i on je, upisavši ekonomiju, otišao u Sarajevo. Od moje sestre koja je udata za njegovog rođaka, često sam sluüao o njemu. Svi su ga hvalili. Redovno je dolazio kući, održavao domaćinstvo, davao pare i brata i sestru odveo u Sarajevo da i oni studiraju.
S početka osamdesetih završava fakultet i dolazi kući. Bio sam u srednjoj školi, kada je postao profesor u njoj. Naši putevi se tu počinju ukrštati. Odlazili bi smo poslije nastave na piće u srednjoškolska okupljališta i pričali. Nedorastavši njegovom znanju i razlici u položaju u društvu tih godina, naši susreti i priče su se svodili na njegove savjete, nuđenje pomoći u pripremi i odabiru mjesta studiranja i rijetkom zajedničkom kartanju. Ubrzo, poslije godinu ili dvije razočaran, svim i svačim odlazi ponovo u Sarajevo. Upisuje poslije-diplomske studije i završava ih u rekordnom vremenu i postaje jedan od najmlađih magistara. Legendarno je njegovo učestvovanje u sarajevskom kvizu “Put oko svijeta” u kojem, sa jo jednim partnerom, pobjeđuje i postaje poznat u cijeloj zemlji. Osvaja simpatije svih i postaje asistent na Ekonomskom fakultetu. Bio je posebno čuven. Niko do tada nije potvrdio svoje znanje, tako, na taj način. Svi su željeli biti u njegovom društvu, i muško i žensko. Nema te zvijezde koja mu je bila ravna. Govorilo se: ” Ima mozak”. No, sam mi je govorio da nisu baš svi bili tako oduševljeni njegovim uspjehom. Vjerovao sam mu.
Nekako u to vrijeme odlazim u vojsku u Sarajevo, gdje ga ponovo srećem. Viđamo se češće, prilikom mojih izlazaka u grad. Prvih Šest mjeseci mog vojevanja on je bio civil, da bi zatim i on postao vojnik i to, gdje drugo, nego u Sarajevu. Tako smo, što igrom slučaja, što srećom, naša druženja nastavili do kraja moga vojnog roka.
Bio mi je uzor i učitelj u toj životnoj dobi. Jak u priči. Pun snage, znanja i želje za ostvarenjem još viših ciljeva. Pričali smo o svemu i svačemu, tih godina. Imao je osobit humor. Bio je vjeno nasmijan. Kao čovjek, koji je prešao krivudavo-blatnjave, uske, seoske puteve i sigurno stupio na gradske drumove, oduševljavao me je samopuzdanjem, koje je zračilo iz njega i ličio na zvijezdu Danicu koju treba slijediti. Pred sobom je vidio karijeru profesora, naučnika, vizionara.
Otišao sam iz vojske direktno na studije u Beograd, ponovo se viđamo rijetko. Godine prolaze. Slučajno ga viđam par puta u Beogradu, za vrijeme mog studija, gdje on radi doktorski rad u konsultacijama sa čuvenim profesorom Pjanićem. Susreti su kratki, srdačni i više ozbiljni nego prije. Obojica konstatujemo, da se trebamo češće viđati, razmjenjivati mišljenja…
Posljednji put smo bili zajedno na nekoj svadbi. Slučajno. Cijeli dan. On doktor, predavač, konsultant, savjetnik… ja pred upisom poslije-diplomskih studija.
Rano, zimovito, februarsko jutro. Iz Beograda sam došao kući noćnim vozom, što vozi za Sarajevo. Na izlogu mjesne prodavnice smrtovnica. Zastajem. Čitam, ne vjerujem. Grom.
Bol i težina, kakvu do tada nisam osjetio u grudima. Kao ošamućen tražim bilo koga da mi kaže da to nije istina i ne može biti . Nema nikoga. Palim cigaretu, uvlačim dim, hodam uzdrman bez cilja, bol ne prestaje. Poslije nekog vremena, pojavio se neki čovjek, ide iz tog kraja. Kaže da ne zna ništa , ali da u tom pravcu, gdje je Misarina (tako smo ga zvali) kuća, još gori svijetlo i čuju se jauci. Ali on nije iz našeg sela i ne zna sigurno. Ostao sam sam. Poslije je prošao Misarin komšija i moj poznanik. Potvrdio je istinitost tragedije. Kaže da on lijepi smrtovnice i da ga je policija noćas zvala i obavjestila o nesreći.
Zvono sa kapele me je trglo iz stanja u kojem sam bio. Okrenuo sam se, posmatrao slučajne prolaznike, obrisao lice i krenuo lagano dalje. Da ne povjeruješ.

Ištvan Ivanović

Tekst preuzet iz arhiva domaljevac.com