Godinama osjećam potrebu nešto napisati o Ivi Mariću. Sa jedne strane gledano, to je vrlo jednostavan zadatak jer o njemu toliko toga znam da bih bez problema mogao napisati i veću knjigu. Motiva za taj posao imam toliko da bih mogao i ne spavati i ne jesti dok ga ne završim, a da mi ne bude teško. I vremena bih rado odvojio za to. A Ivo je bio poseban čovjek i sigurno zaslužuje i mnogo više od jednog teksta.
- Postavite ovdje svoj oglas -
Zato se ponekad i sam zapitam: zbog čega već nisam nešto napisao?
Da, Ivo, koga smo uglavnom zvali Ribac, je bio poseban čovjek, i on u svemu zaslužuje poseban tretman, pa čak i kada se piše o njemu. I mislim da se sve ovo vrijeme plašim da neću naći dovoljno dobrih riječi da bih ga opisao baš onakvim kakav on jeste. Bojim se da će mi neko zamjeriti da ga nisam predstavio dovoljno dobrim, a pogotovo se bojim da ću sam sebi to zamjeriti. A bojim se i da u opisima ne budem dovoljno uvjerljiv, pa da eko pomisli kako pretjerujem. I to je glavni razlog što sam sve do sada odlagao ovaj zadatak, meni tako važan.
Dok je bio sasvim mali, Ivu nisam ni poznavao, osim iz viđenja, jer je prolazio u školu pored moje kuće. Prvi put sam ga vidio «na djelu» tek kada je bio osmi razred osnovne škole, na nekom sastanku u OŠ Ivo Andrić u Grebnicama, ako se dobro sjećam, sjednici Nastavničkog vijeća, gdje je on bio prisutan kao predstavnik učenika. Tada je bio sićušan, kao da je bio tek šesti razred, pa se još više činilo da nije dorastao za takav sastanak. Ne mogu se sada sjetiti o čemu se razgovaralo, ali sam zapamtio da je riječ bila o nekom problemu i o tome kako ga riješiti, a da me njegova diskusija zadivila, jer je već tada govorio zrelije i hrabrije nego neki nastavnici. Nisam mogao da ga ne pohvalim, na što se on samo blago smiješio.
«Ovaj je sigurno odlikaš?», priupitao sam nastavnika do sebe.
«I to kakav!», dobio sam odgovor pun ushićenja.
Već od tada njegov ugled u mojim očima je drastično porastao i počeli smo se pri susretima uvijek srdačnije pozdravljati, pa i zastajkivati i pomalo porazgovarati. Ubrzo je počeo dolaziti na treninge odbojkaškog kluba, gdje sam bio trener. Prošlo je samo nekoliko mjeseci, a Ivo je već bio srednjoškolac u Bosanskom Šamcu u poljoprivrednoj školi, a upravo ja sam mu bio razrednik. Bio sam sretan što sam dobio takvog učenika, a čini se da su i njegove kolege bile sretne. Izabrali su ga odmah za svog predsjednika, i nisu ga mijenjali do kraja školovanja, mada su to mogli, jer sam ja uvijek insistirao na tome da izbori budu tajni.
Suvišno je i govoriti da je Ivo bio najbolji učenik. A bio je predsjednik kakav se samo poželjeti može. Njemu sigurno pripada dio zasluge što je upravo to odjeljenje do kraja školovanja postalo najbolje u onako velikoj školi, mada je, prema uspjehu koji su imali učenici upisani u prvi razred ono trebalo biti negdje bliže sredini tabele. Ivo je od njih tražio da ispunjavaju svoje obaveze i na neke čudne načine uspijevao neke učenike motivirati da krenu i kada im se zastoj činio trajnim, ali je znao itekako stati na njihovu stranu i suprotstaviti se i profesorima i meni kao razredniku kada je smatrao da su učenici u pravu. Ono što sam kod njega posebno cijenio bila je upravo ta hrabrost da iznosi i argumentima brani svoje mišljenje, bez lažnog respekta prema starijem ili nadređenom.
Sjećam se jednog detalja iz trećeg ili četvrtog razreda. Tada je Savez komunista bio jedina da kažemo politička stranka i nas profesore školska partijska organizacija je zadužila da porazgovaramo sa učenicima za koje smatramo da su najbolji i da im predložimo da podnesu zahtjev za prijem u SK. Ja sam porazgovarao sa Ivom, a on mi je kratko i odlučno odgovorio:
«Profesore, hvala Vam što mi ukazujete povjerenje, ali ja sam vjernik, idem u crkvu, i naše se ideologije ne slažu. Ne želim biti član SK.»
Naš razgovor je završen za dvije minute, niti sam mu želio niti htio više bilo šta pričati o tome, niti smo ikada više uzeli tu temu u usta. A znam i da ne bi bilo svrhe, jer Ivo je bio vrlo čvrst u svojim stavovima.
Pamtim i jedan njegov dolazak kod mene u kabinet kada je bio pri kraju četvrtog razreda. Jedan naš učenik je fizički zaprijetio profesoru koji je bio pred penzijom, vrlo slabašan i krhkog zdravlja. Nije to bilo nešto toliko ozbiljno koliko bi se i moglo učiniti na prvi pogled, ali je bilo pred sam kraj školovanja kada su se neki učenici znali toliko opustiti i napraviti nesmotrenost kojom pokvare sve dobro što su do tada uradili. Znao sam da ovdje moram biti čvrst i zaprijetio čak isključivanjem iz škole prestupniku. Kako su moji učenici znali da nikada ne pričam u prazno, nastala je prava panika koja je rezultirala upravo tim Ivinim dolaskom kod mene da razgovaramo. On je bio svjestan da je njegov kolega pogriješio, ali je mislio da kazna ipak ne treba biti tako drastična i tražio je da ga kaznim bilo kojom drugom mjerom, osim tom, najoštrijom.
U biti, meni nije ni na pamet padalo da isključim učenika zbog toga, nego sam htio da im pokažem koliko je loše to što je urađeno, ne samo u tom slučaju, nego inače. Objasniti im da nije svojstvo dobrih, pametnih i snažnih da prijete i osvećuju se nemoćnima, da to samo pokazuje njihovu slabost. I nisam priznao Ivi da će sve proći bez stroge kazne, nego sam rekao da ću još sagledati sve okolnosti, ali da su male šanse da promijenim odluku, osim ako uvidim da sve nije bilo kako sam prvobitno čuo. On u ovom slučaju nije pokazivao onoliku borbenost jer nije imao dovoljno pravih argumenata, osim jednog, a to je osjećaj za pravdu, osjećaj da takva kazna ne bi bila srazmjerna učinjenom prekršaju. Naravno, sve se završilo bez kazne, a mislim da su učenici zapamtili jednu važnu lekciju, što je i bio cilj. A znali su da je njihov predsjednik učinio koliko je mogao.
Ali ove i slične razlike u mišljenjima nas nikada nisu udaljavale, nego naprotiv, učvršćivale su naše povjerenje i pojačavale naše dobre odnose koji su kasnije izrasli u pravo prijateljstvo.
U srednjoškolskom periodu Ivo je vidno porastao, i od jednog od četvorice najnižih učenika svrstao se među četvoricu najviših u razredu. Prednjačio je u svemu što bi radio, pa je često školu predstavljao na raznim takmičenjima. Ali meni je najviše ostao u sjećanju njegov doprinos u odbojci, jer mi je to i najpoznatije. Ja sam bio njegov trener u grebničkom Korparu još od kraja osmog razreda osnovne škole, kao i u ekipi Školskog centra gdje je išao u srednju školu. Bila je prava senzacija kada smo tada pobijedili, i to dva puta uzastopno srednjoškolce Modriče, koji su u to vrijeme imali u svojim redovima jednog seniorskog i jednog juniorskog reprezentativca Jugoslavije, a trenirao ih je trener prvoligaša iz Modriče Boško Ivanović. Boško se toliko iznervirao da je na drugoj od ovih utakmica tražio od igrača da napuste teren, zbog navodno lošeg suđenja. Sve se završilo našom novom pobjedom u kojoj je Ivo kao kapetan, a tu je ulogu imao kasnije i u Korparu, odigrao vrlo važnu ulogu.
Igrao je on i nogomet, ali mu je odbojka bila prva ljubav. Tu je pokazivao veliku upornost i borbenost i uživao je veliki ugled među suigračima. Mnogi su ga pokušali oponašati, što mislim da je bilo od velike koristi za našu sredinu. Niko se nije usuđivao pušiti jer Ivo ne puši, a to onda sigurno znači da pušiti nije dobro. Ivo dobro uči, i trebalo je biti dobar učenik, da bi se bilo sličniji Ivi. Ivo se ponaša ovako… Ivo misli ovo… I tako je on bio kriterij za mnoge odluke omladini toga vremena. To je bila velika sreća za njih, jer su imali pozitivnog idola. Nesumnjivo je da Ivine zasluge ima i u tome što su iz tog kluba izrasli toliko brojni dobri ljudi, obrazovani, pošteni, razumni. Posljedice toga su i sad prisutne, i dugo će biti, bez obzira što mnogi toga nisu svjesni.
U to vrijeme sam od jednog mladića iz Grebnica, u tom trenutku pijanog, dobio ozbiljnu kritiku, koju sam, u stvari, shvatio kao kompliment. Bio je iziritiran time što je vidio Ivu da je ponovo prošao kolima preko Snoga, i počeo je sa kritikom iznesenom u vidu dužeg monologa, koja u skraćenoj verziji izgledala ovako:
«Ja ne volim ni tebe ni tvoje odbojkaše. Ne samo da vas ne volim nego vas mrzim, a nemoj misliti da samo ja tako mislim u našem selu. A zašto vas ne volimo? Zato što vas nikako ne možemo stići, uvijek ste ispred nas. Bolji ste u sportu, mada smo nekad mi bili bolji. Bolji ste u školi, roditelji se vama hvale i stalno nas uspoređuju s vama, na našu štetu, znate ljepše pričati od nas, znate se ljepše ponašati, družite se sa uglednim ljudima, a cure samo o odbojkašima pričaju. Posebno o onom Ripcu. Evo, danas je deset puta kolima prošao ovuda, a ja jedva imam za cigare i pivo. Maloprije, Pavlica kaže da što je dobrih i pametnih momaka u selu, oni su u odbojkaškom klubu. Svi vas samo hvale, a nas niko, samo nas pored vas vide još gorima, i kako vas možemo voljeti?»
Ovaj razgovor se završio tako što sam tog mladića pozvao da nam se priključi, a on mi je obećao, mada to nisam tražio od njega, da je ovo zadnja flaša alkohola u njegovim rukama i «da mu pljunem u usta ako ga ikada više vidim da pije». I zaista, idućih mjesec dana nije uzimao alkohol, počeo je češće dolaziti na treninge u nogometni klub, ali je došao rat u kom je ovaj nesretnik poginuo.
Poslije srednje škole Ivo je otišao u armiju u Školu rezervnih oficira, koju je, svakako, uspješno završio, što mi je olakšalo kasnije posao u nastojanju da pomognem njemu i njegovim roditeljima. Kao komandant Teritorijalne odbrane u Bosanskom Šamcu mogao sam odlučiti da stipendiram jednog studenta za naše potrebe, i bez dvoumljenja sam izabrao njega, jer je zaista bio najbolji od svih kandidata. Dobio je solidnu stipendiju, bolju od radničke plaće u to vrijeme, koju je imao do rata. Na kraju svake školske godine prema Ugovoru koji smo potpisali, bio mi je dužan donijeti dokaz da je završio prethodnu godinu kako bi i dalje dobivao stipendiju. Znam da su ti papiri koje je donosio bili puni petica i da sam ih sa ponosom svima pokazivao, pripisujući tako i sebi dio njegovih zasluga. Kao, znao sam odabrati pravog kandidata.
Kao student nije samo on učio, nego je i ostale oko sebe motivirao da to isto čine. Više je svjedoka koji to i sada ističu, a oni koji su iz te generacije najdalje dogurali, doktori znanosti Anto i Pero Mijić kažu da pred Ivom uvijek skidaju kapu. Ne jednom, i njih dvojica su mi sugerirali da napišem nešto o Ivi i nudili i vlastitu pomoć. On je bio najbolji student, i na samom kraju studija pretekla ga je smrt. Ne sumnjam nimalo da bi vrlo brzo doktorirao i da bi bio vrhunski stručnjak u svojoj oblasti.
Ubijeđen sam da je njegov gubitak ne samo za njegove roditelje, rodbinu i selo nenadoknadiv, nego i za mnogo širu zajednicu. Što se tiče intelektualnog potencijala, sa njime se može mjeriti samo pokojni dr Nened Abramović, i ne znam koliko sam se puta pitao: zašto takva tragedija pogodi baš Grebnice, da im u ranoj mladosti uzme dva najsposobnija čovjeka?! A pogotovo ne razumijem zbog čega Grebničani ne spominju češće ova dva velikana (budite sigurni da ne pretjerujem koristeći ovu riječ!) i ne koriste njihove primjere.
Ivo je bio uzoran i sin, i prijatelj, i kolega, i sumještanin. Mnogo je primjera koji mogu potvrditi ove moje riječi. Evo samo nekih.
Jednog dana mi u Grebnicama u kuću uđe moja Joka sa suznim očima i kaže:
«Zar može biti onakav momak?! Zamisli, ja nosim kofu vode u štalu, a on to vidi s puta, navrati biciklom pred kuću i uze onu kofu, kaže da mi pomogne, jer je meni to teško! Pa ko bi to još danas učinio? Onaj tvoj Ivo Ribac.»
«To je moja škola!», šaleći se pravim se važan, a i meni nešto drago, kao da je napravio kakav neustrašivi podvig i kao da sam upravo ja zaslužan za to.
I ovaj događaj mi je ostao u nezaboravnom sjećanju:
Jedne nedjelje se na Snogama, u centru Grebnica iskupilo mnoštvo svijeta u uobičajenom iščekivanju važne nogometne utakmice. Bili su tu i Ivo i njegov otac. Počeli su se pojavljivati oblaci na nebu i Ivo je rekao ocu da mu je to sumnjivo, moglo bi biti kiše, a oni nisu dovezli djetelinu, mada se već osušila na njivi. Otac, inače vrlo odgovoran i vrijedan čovjek, je samo odbio tu mogućnost, rekavši da misli da neće biti kiše. Nakon nekoliko minuta Ivo je ponovo rekao da bi moglo biti kiše, ali otac je ostao pri svome. Onda se Ivo obratio svom školskom drugu Antiću Blaževom:
«Šta misliš da nas dvojica uzmemo tvoj traktor pa da idemo dovesti djetelinu?»
Ovaj kao da je jedva dočekao to pitanje, spremno je odgovorio:
«Idem se ja raspremiti i potjerati traktor pa ću naići preko Snoga, a ti se spremi i čekaj me.»
I začas su uradili kako su naumili, a za oko dva sata vraćali su se sa velikim natovarenim vozom djeteline. Jedva su stigli istovariti, a pljusnula je prava ljetna kiša.
ada se nisam mogao načuditi takvom razmišljanju dvojice momaka. Znam da sam i ja ubrajan u dobre, savjesne sinove i da se i moj otac itekako ponosio mnome. Ali da je on meni rekao da ne trebamo ići po djetelinu, a da ja ostavim utakmicu i toliki skup, za to ne bi bilo nikakve šanse.
Ivo je imao i posebnu moć zapažanja sitnih, ali važnih detalja, iz koji se mogla steći neka nova dimenzija slike događaja o kom je govorio. Pričao mi je kako je bio u Osijeku, gdje je već bjesnio rat dok kod nas još nije ni počeo. Kaže, kad je u jednom trenutku negdje u blizini pala granata, njemu su se noge odsjekle. Onda je pogledao na krovove kuća i vidio da ni jedan golub nije poletio. Oni su se već bili navikli na detonacije.
Ili, drugi primjer kada mi priča:
«Danas sam bio u crkvi i nešto gledao djecu oko sebe. Nevjerovatno koliko je svako dijete lijepo, samo na svoj način.»
Zaista je puno primjera koji govore o Ivi gledano iz raznih uglova promatranja. Trebalo bi mnogo više prostora da se sve to napiše, ali mislim da je i ovih nekoliko isječaka iz njegovog kratkog ali vrlo zapaženog života dovoljno da se shvati da je bio veliki čovjek. Čovjek, od koga se i dok je bio tako mlad moglo mnogo naučiti, a mogu zamisliti kako bi to sada izgledalo. Bio je istinska ljudska gromada, i tako sam ponosan na činjenicu da smo bili i prijatelji. Ali i tako tužan što Ivo više nije s nama. I zato još nikada nisam navratio na grebničko groblje da nisam otišao i do njegovog groba. Moje poštovanje prema Ivi je, kako vrijeme prolazi, sve veće. Mislim da ga se i Grebnice trebaju više sjećati.
Ivo Kobaš | domaljevac.com (arhiva)
- Postavite ovdje svoj oglas -