domaljevac-šamac.com
Portal za općinu Domaljevac-Šamac

GREBNIČANI: Prof. dr. Pero Mijić

0 2.423

Veliko je zadovoljstvo pisati o nečemu lijepom, dobrom, a posebno o dobrim i vrijednim ljudima. A ja sam u prilici pisati baš o tome, baš o takvim ljudima, i zato sam zahvalan svima njima koji postoje, a koje poznajem toliko da mogu o njima pisati. Oni mi omogućavaju da se uz njih i ja osjećam sretnijim i zadovoljnijim. Sada ću se malo predati uživanju pišući o dr Peri Mijiću, Perici, kako ga mi Grebničani zovemo.

- Postavite ovdje svoj oglas -

Naravno, i Perice se sjećam još iz njegovog djetinjstva. Zanimljivo, svi ovi grebnički doktori o kojima pišem su bili tihi, mirni i poslušni u djetinjstvu. Jedino pokojni Nenad je bio za nijansu živahniji, veseliji i otvoreniji. Tako i Pericu pamtim kao mirnog, vrijednog i poslušnog dječaka. Radio je sve poslove koje rade djeca na selu i činilo se da će biti dostojna zamjena vrijednom ocu Ivi, koji je stalno bio u pokretu na svom crvenom traktoru ”Zetoru”, žureći iz njive u njivu, sa posla na posao. No ni Perica nije zaostajao. Ne samo da je radio u njivama, nego je posebno volio ”majstorisati” oko mehanizacije. Vječito su mu ključevi bili u rukama i stalno je na mašinama nešto zavrtao, odvrtao, pritezao, mijenjao… Ali Perica je uz to što je vrijedno radio sve poslove u seoskom domaćinstvu, i vrijedno učio. Još kada je pošao u poljoprivrednu školu, počeo je spajati teoriju i praksu. Tu je uvidio da se mnogo toga u poljoprivrednoj proizvodnji može promijeniti na bolje. Osjetio je potrebu da nastavi školovanje na fakultetu, kako bi proširio svoja znanja.

U vrijeme kada je bio srednjoškolac, u školi smo se češće viđali, ali smo više vremena provodili skupa na treninzima u odbojkaškom klubu ”Korparu” u kom sam bio trener. Gdje bi drugo, jer u to vrijeme skoro svi mladići iz sela koji su bili vrijedni, pošteni i imali ambicija i bar malo ljubavi prema odbojci, bili su u tom klubu? Tu je bio i Perica i tu je naučio solidno igrati odbojku. Šteta je što se tada odbojka nije igrala po sadašnjim pravilima, jer bi on, zbog svoje visine, bio odličan libero. Ipak, da je postavio sebi za cilj da bude vrhunski odbojkaš, vjerujem da bi i sa tom visinom našao svoje mjesto, ali njemu je odbojka bila samo sredstvo pomoću kog je dopunjavao svoje životne potrebe. Nije se ozbiljnije posvetio ni gimnastici, mada mi je njegov profesor tjelesnog Jovo Dujković za njega govorio: ”Onaj tvoj zemljak je pravi talent za gimnastiku.” Znam da je i sada fizički aktivan, da igra nogomet, a intelektualni i fizički rad su se uvijek lijepo dopunjavali i tražili jedno drugo.

Iz tog perida bi se moglo mnogo toga napisati o našem Perici, ili Peci, jer i tako smo ga zvali više nego pravim imenom, što je za naše selo normalno. Pada mi na pamet jedan tadašnji detalj, bitan za nekoliko dječaka koji su se družili sa Pericom. U stvari, njegov je stric vozio autobus u Njemačkoj i povremeno bi navratio kući tim autobusom. Tada bi dozvolio Perici da proveze autobus jedan krug po selu. Iskupilo bi se začas tuce dječaka iz susjedstva, posjedali bi u bus, zasjeli uz limenku koka-kole i uživali u vožnji. Kažu da je to za njih bila neponovljiva avantura, mada ni sada nisu sigurni da li zato što su imali kolu u limenkama, koje do tada kod nas nije bilo u takvoj ambalaži, zato što autobus vozi samo njih kuda oni hoće ili nečeg trećeg, ali pamte da je za taj doživljaj, za njih planetarnog značaja, bio zaslužan Perica.

Na fakultet se upisao kao i još neki njegovi prijatelji iz Grebnica te generacije, a za vrijeme studija su stalno bili u dobrim odnosima, međusobno surađivali, pomagali se. Među njima je bilo i takmičarskog duha, ali onog zdravog, koji je vukao naprijed, i u takvim okolnostima je bio lakši put do cilja. Nije smetalo ni to što Perica nije živio u financijskom izobilju, što je često morao dodatno raditi i teške fizičke poslove, istovariti tone i tone građevinskog materijala, kako bi omogućio normalno školovanje. Ali išlo je. Uspješno je završio i fakultet i poslijediplomske studije. Doktorirao. Ima i nešto što nisam mogao od Perice čuti, ali sam ipak saznao. Mislim da je bolje da vam ne prepričavam, nego samo prepišem taj dio pisma koje sam dobio:

”Što se Pece tiče, doista i stvarno sve najbolje o njemu mogu ispričati. Ako se ne varam, on je sada prof. dr., mislim da ima uvjete za najviše znastveno-nastavno zvanje, ali je “premlad”. Predaje govedarstvo, mislim da mu je specijalnost kvaliteta mlijeka povezana sa selekcijom, ima objavljenih A1 radova otprilike kao tri starija profesora zajedno. Mislim da je na fakultetu jedan od najperspektivnijih profesora i na njega se ozbiljno računa. Za sada nema asistenta, tako da veoma puno radi, predavanja, vježbe, diplomski, magisteriji i doktorati. Ponekad u društvu, kada pričaju o njemu, a znam sigurno da nemaju pojma da ga znam, toliko lijepo govore o njemu da mi dođe da zaplačem od dragosti. Veoma, veoma je dobar. Baš se posvetio poslu profesora, a i krase ga osobine da to može biti. Izuzetno rijetko se iznervira, staložen je, organiziran, pun razumijevanja. Da skratim: profesor kakvog bi svi poželjeli imati.”

O tome, i još mnogo važnih podataka, možete pročitati u službenom životopisu.

Ali i kada je doktorirao, Perica je ostao ”na zemlji”. Doktorska titula ga nije odvojila od običnog čovjeka niti od zavičaja. I danas se u njegovom kabinetu na zidu nalazi karta Bosanske Posavine, a nikada nisam čuo da je neko iz naših krajeva tražio od njega pomoć, a da on nije pokušao pomoći. Naravno, ako je to u granicama njegovih mogućnosti. I dalje vrijedno radi i privrženm je obitelji. Evo, kad smo prije nekoliko dana izmjenjivali e-mailove, rekao mi je da je u gužvi oko nekih građevinskih radova u kući. Uređuje kupatilo, mijenja prozore… A u isto vrijeme sprema se kao mentor za obranu jedne doktorske disertacije buduće doktorice znanosti iz Sarajeva. Dakle, rad, i samo rad. Ali njemu ne samo da nije teško raditi, nego se radu predaje sa uživanjem. Gotovo sve što je postigao u životu, postigao je radom. Iza njega nije stajao ni moćni otac, ni stranka, niti neka jaka udruga. I niko ga nije ”gurao”. Čak ako je toga bilo, to je bilo guranje u suprotnom smjeru. Ali on je svojim radom, upornošću i korektnim odnosom prema ljudima uspio ostvariti svoje ciljeve.

I sada, kada Perica dođe u Grebnice, najčešće ga možete vidjeti negdje oko kuće. Zauzetog nekim poslom. Posljednji put sam ga vidio kako malterom poravnava ratna oštećenja na fasadi kuće. Pošto majstoru uvijek treba nešto dodati, donijeti, pomoći, tu je i njegova žena Karmela, profesorica. Sa njom se lijepo slaže i imaju dva sina, Ivana i Frana. Nismo dugo pričali, jer majstorko vrijeme je skupo i ja sam morao imati to na umu. Ali mi je bilo tako lijepo vidjeti kako se ovo dvoje mladih ljudi slažu, da sam otišao pun neke nježnosti i topline. Neka im je sa srećom, zaslužili su je!

 

BIOGRAFIJA: Pero Mijić je rođen 14. svibnja 1969. godine u Gradačcu, Republika Bosna i Hercegovina, od oca Ive i majke Marte rođene Ivkić. Nakon završetka osnovne škole u Grebnicama i srednje poljoprivredne (ratarski tehničar) u Bosanskom Šamcu, upisao je Poljoprivredni fakultet u Osijeku, gdje je i diplomirao 1995. godine. Poslijediplomski studij «Stočarstvo-govedarstvo» upisao je 1996. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je i obranio magistarski rad 2000. godine. Temu disertacije pod naslovom «Značajke protoka mlijeka pri strojnoj mužnji krava» prijavljuje na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, koju je i obranio 2004. godine na navedenom Fakultetu.
Zaposlen je na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku od 1997. godine u svojstvu mlađeg asistenta na predmetima «Govedarstvo», «Stočarstvo I» i «Stočarstvo u tropskim i suptropskim uvjetima». 2001. godine izabran je u suradničko zvanje asistenta, a 2004. godine u znanstveno-nastavno zvanje docenta za navedene predmete na Katedri za govedarstvo. Danas izvodi nastavu na Stručnom studiju poljoprivrede u Vinkovcima, Veleučilištu u Požegi, te dodiplomskom, diplomskom i poslijediplomskom studiju na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku. U srpnju 2006. godine izabran je u znanstveno zvanje višeg znanstvenog savjetnika, u listopadu 2007. godine u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika, a u prosincu 2007. postaje izvanredni profesor na Katedri za genetiku, uzgoj i tehnologije u zootehnici. Aktivnost u podizanju znanstvenog podmlatka pokazao je mentorstvom u 25 diplomskim radova i jednim mentorstvom magistarskog rada na gore navedenim učilištima. Član je u više odbora na Fakultetu (Etičko povjerenstvo za ispitivanje na životinjama, Odbor za diplomske teme, Odbor za opća akta, Voditelj četvrte godine studenata smjera Zootehnike).
Znanstveni rad provodio je u svojstvu istraživača na dva znanstveno projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske, te kao voditelj više županijskih razvojnih projekata i studija. Kao autor ili koautor do sada je ukupno objavio 95 radova od čega su 62 znanstvena. Sudjelovao je na niz domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova gdje je izložio 48 radova (18 na domaćim i 30 na međunarodnim skupovima). Koautor je sveučilišnog udžbenika „Uvod u znanstveni rad“ izdavač Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, znanstvene knjige „Conservation genetics of endangered horse breeds“ izdavač Wageningen Academic Publishers, Netherlands, te stručne monografije „Agronomi – sudionici i svjedoci vremena 1950-2000“ izdavač Društvo agronoma Osijek.
Stručnu aktivnost pokazao je objavom dvadesetak stručnih radova Također je sudjelovao i na nekoliko domaćih stručnih skupova, a popularizaciju struke pokazao je kroz pisanje članaka u raznim stručnim domaćim časopisima, te kroz niz stručnih javnih predavanja.
Član je nekoliko znanstvenih i stručnih društava koji pripadaju biotehničkim znanostima, te dobitnik dva priznanja za unapređenje rada i struke iz područja poljoprivrede. Koristi se njemačkim jezikom, te pasivno engleskim.
Oženjen je i otac dvoje djece.

Ivo Kobaš | domaljevac.com (arhiva)

- Postavite ovdje svoj oglas -

Učitavanje...