Prva pričest u župi Grebnice

Prošle godine smo imali petero djece, pretprošle „čak“ šestero, a 2017. broj djece je bio jednak ovogodišnjem. Dakle, ni manje ni više nego njih troje.

Za iduću godinu nisam uspio doći do informacije koliko će djece na župi Grebnice imati prvu pričest, ali je potpuno izvjesno da će se taj broj uklopiti u sivilo prosjeka od zadnjih nekoliko godina.

Što reći na ovu činjenicu? Tragično, bolno, poražavajuće… Jednom riječju, užas!

Bijela kuga sigurno je dala doprinos tomu, jer definitivno u novije vrijeme rađa se manje djece. Nije sporna ni činjenica da je veliki broj naših sumještana odselio negdje u inozemstvo i da se dio djece tamo rodio. Neki od njih se krste vani. Tamo prime i prvu pričest. Što nam govori da nas ipak ima… Reklo bi se da naš zalog za budućnost nisu samo troje djece u jednoj generaciji nego da nas ima puno više. I da nam budućnost nije tako crna kako nam se čini. A da li je baš tako?

Bez obzira što mnogi žive i rade vani oni svoju djece dovode u svoj rodni kraj kada su pričesti, krizme i slični veliki događaja u religijskom životu njihove djece. Što znači da ta djeca ulaze u brojno stanje s kojim korespondiramo.

A oni koji svoju djecu ne dovode u Grebnice da bi bili kršteni, da bi primili sv. pričest, da bi se krizmali vjerojatno se mogu smatrati asimiliranim u svoje nove sredine gdje su se skrasili i gdje rade i žive. Te obitelji su najvjerojatnije, dugoročno gledano, izgubljene za našu župu. Možda roditelji te djece dolaze na godišnje odmore u svoj zavičaj, ali njihova djeca dolaze ovdje samo zato što moraju. Zato što ih roditelji dovedu sa sobom i što nemaju drugog izbora. A kada im se taj izbor omogući u najčešćem slučaju takve osobe zaborave otkuda su potekle, jer njihova nova sredina zapravo i jeste njihov novi dom. Njihov novi zavičaj u kojem su odrasli, stekli nove prijatelje, završili školu, upoznali prve ljubavi… Kada stasaju tamo se i zaposle. A u tim godina više im nisu potrebni mama i tata i više ih nitko neće i ne može prisiljavati da u slobodne dane pod mus odu tamo negdje u Bosnu. U zemlju svojih predaka. Koja je tako lijepa i dobra da su je roditelji morali napustiti, jer u toj zemlji nisu mogli sastaviti kraj s krajem.

Zašto bi netko iz te druge ili čak treće generacije iseljenika uopće poželio doći u Posavinu, u Bosnu? Možda se neko i odluči posjetiti malobrojnu familiju ili će netko naći nekakav svoj razlog pa će na tjedan ili dva otići onamo odakle su njihovi očevi li djedovi pobjegli glavom bez obzira.

Naravno, prve generacije iseljenika koji sebe još zovu gastarbajterima osjećaju nostalgiju za rodnim krajem. Nije u nikoga srce kamen i svatko tko ima mrvicu empatije u sebi rado se sjeti svog zavičaja, svog rodnog kraja. Isto tako svatko od njih proguta knedlu prisjećajući se posavskih sokaka i vrbaka. I svih drugih mjesta koja su im ostala u sjećanju. Netko zbog lijepih uspomena koje ga vežu za rodnim krajem, drugi zbog manje lijepih trenutaka. Svejedno, nitko ne može ostati ravnodušan.

Možda neki djeci i unucima pričaju o ljepotama Posavine. Mada takvih je vjerujem sve manje i manje. Više se mogu čuti priče o pasjoj zemlji gdje vladaju korupcija, kriminal i svi drugi poroci koji su ovu predivnu zemlju zgadili i njima i njihovim pokoljenjima.

Možda je Bosna predivna zemlja, ali jedino tamo u Austriji ili Njemačkoj može se preživjeti. Može se živjeti dostojanstvom jednog čovjeka. Može se naći posao, a da prethodno nemaš stranačku iskaznicu ili nekoliko tisuća eura kao ulaznicu u društvene i državne firme.

Od ljepote se ne živi, a svaka sljedeća generacija koja dolazi sve manje i manje haje za tom ljepotom. Posavina se polako zaboravlja. Njeno stanovništvo stari, a novi naraštaji su prava rijetkost. A da će nas biti sve manje i manje to je barem mnogima jasno.

Neki drugi naši susjedi koji danas proživljavaju ono što smo mi proživjeli prije 15 ili 20 godina (misleći da je depopulacija stanovništva samo jedan prolazni hir), svjesni i sami da ih ima znatno manje, još uvijek žive u iluziji da smanjenje broja djece u njihovim župama nije tako strašno. Još uvijek lažu sami sebe da će opstati kao narod. A trebali bi samo baciti pogled preko „tarabe“ i vidjeti da župa, koja je imala, ne tako davno (u generaciji autora ovog teksta), 93 prvopričesnika, a danas ista župa ima samo troje djece koja su primila prvu pričest. Možda će netko reći da je to bilo davno. Naprotiv, u eri jednog naroda to je vrijeme kao treptaj oka.

Iako u gornjem dijelu tekstu ima ponešto subjektivnog više je bilo riječi o faktima i činjenicama koje se ne mogu ničim pobiti.

Pogotovo nedostaje argumenta koji bi nas mogli uvjeriti da ćemo se kao narod za nekoliko godina revitalizirati i da ćemo imati osjetno više djece koja će moći u našim župama u većem broju primiti prvu pričest.

Sakrament Euharistije ili kako je više uvriježeno sakrament Prve svete pričesti, bez obzira što je podijeljen malom broju prvopričesnica, za sve nazočne na misi bio je dirljiv i svečan trenutak.

Kako je i sam župnik fra Marijan Živković rekao, broj djece ne umanjuje radost i svečanost trenutka. Djecu je oslovio sa anđelima što ona uistinu i jesu, jer njihova nevinost i krepost zrače anđeoskom dušom.

Svetoj misi su bile prisutne i vjeroučiteljica djece sestra Ana Oršolić i njihova razrednica i učiteljica Nada Rukavina koje su čitala prvo i drugo čitanje.

Potporu djeci svojom nazočnošću dao je i općinski načelnik Stjepan Piljić, a brojna rodbina i prijatelji također su doprinijeli atmosferi u prelijepoj grebničkoj crkvi te su misu učinili još svečanijom.

Nakon svete mise i neizbježnog fotografiranja obitelji prvopričesnica su za rodbinu i prijatelje organizirali, sada već tradicionalna, slavlja u svojim domovima koja sakramentu euharistije daju na važnosti, kako najvažnijem sakramentu i priliči.

P.D. | domaljevac-samac.com