domaljevac-šamac.com
Portal za općinu Domaljevac-Šamac

Nestajemo polagano, ali sigurno!

0 278

Odlazak stanovništva iz Bosne, Hrvatske i općenito sa ovih prostora već dugo nije nekakva top vijest. Puno toga je rečeno na ovu temu. Ipak i dalje se govori, jer ljudi kontinuirano iseljavaju. Napuštaju svoju rodnu grudu i trbuhom za kruhom odlaze u pečalbu.

- Postavite ovdje svoj oglas -

Puno je napisano o tomu da se ne odlazi samo iz ekonomskih razloga. Nije ni to sporno. Svatko ima neki razlog zašto je otišao. Pa i oni koji su trajno odselili sa čitavim obiteljima.

Sada se može postaviti pitanje kada će se taj proces migracija zaustaviti? Kada će to iseljavanje konačno prestati? Jesu li oni nezadovoljnici već otišli? I koliko je uopće stanovništva napustilo svoj zavičaj? Gledamo li već odgledani film, jer kako kažu ljudi su uvijek migrirali, odlazili vani. Neki su se vraćali, neki nisu.

Da li je ova situacija sa iseljavanjem stanovništva uobičajena i jesu li ove migracije nešto što se može smatrati normalnim, barem kada su u pitanju ovi naši posavski prostori?

Obično se kaže, išli su naši ljudi u Njemačku i prije, ali su doma ostavljali ženu, djecu. Slali su im novac iz Njemačke i vraćali su se kada bi nešto skućili ili zaradili više novca za pristojan život. Naravno i ranijih godina bilo je onih koji su u Njemačkoj ili negdje drugdje na Zapadu, ostajali do mirovine. Pa su tek kao umirovljenici dolazili natrag u Bosnu. Neki pak ni tada.

I kažu problem je što danas ovi koji odlaze idu sa cijelom obitelji. Ovdje djecu ispisuju iz škola, upisuju ih tamo vani. Očito, ne misle se vraćati.

Hajdemo reći da su ove uobičajene konstatacije točne. Međutim, moramo se zapitati što to znači?

Zadržat ćemo se na području naše općine iako tema pokriva široko područje. U Domaljevcu i okolini imamo informaciju iz prve ruke, pa je najlakše sagledati stvarno stanje i donijeti najpouzdanije zaključke.

Značaj iseljavanja stanovništva u ovom broju i s namjerom da se trajno odseli ima ogromne posljedice za ukupnu populaciju na ovom prostoru. Depopulacija stanovništva u kontekstu ovovremenih migracija nije samo statistička značajka koja bilježi odljev stanovništva. Nećemo samo dobiti statističku brojku da nas je nešto manje i da s tom činjenicom nastavimo dalje. Možda je iz same statistike teško shvatiti razmjer negativnih migracija. Jer određeni postotak koliki god da je samo je to – statistički pokazatelj i ništa drugo. Jedna činjenica koja može, ali i ne mora, dati istinsku sliku o stvarnim posljedicama ovih depopulacijskih procesa.

Ima puno pokazatelja koji razobličuju depopulacijski mozaik. Možda najznačajniji pokazatelj jesu novorođena djeca.

Kroz povijest, uvijek je bilo gubitka stanovništva. Ratovi, epidemije, poplave i razne druge nedaće sa sobom su nosile brojne žrtve, ali se stanovništvo uvijek regeneriralo i kroz par generacija broj stanovništva bi ponovo dosegao istu brojku kao prije neke velike katastrofe. Dok se u vremenu mira i blagostanja broj stanovništva naglo povećavao. Prije svega zbog velikog nataliteta. Tako da je Posavina bila rasadnik stanovništva i svaki odliv stanovnika praktično nije bio ni primijećen budući da se taj manjak nadoknađivao velikim brojem novorođene djece.

Mi domaći znamo koliko nas je bilo i koliko nas sada ima na području općine Domaljevac-Šamac.

Ali za one čitatelje, strance, koji će možda navratiti na naš portal, pa tek toliko da imaju nekakvu predodžbu kakva nas je nesreća pogodila da samo s jednim podatkom ilustriram populacijsku sliku na području naše općine. To je najjednostavnije prikazati kroz broj djece. Pa tako za ovaj primjer mogu navesti da je moje generacije (1966. godište) u domaljevačkoj školi bilo 5 odjeljenja sa po 42 djece u razredu. Dakle preko 200 učenika jednog godišta. Bilo je to tamo sada već davne 1978. godine. Broj učenika starijih ili mlađih generacija bio je sličan. To su bila takva vremena kada je cijeli Domaljevac bio pun života. Stanovnika svih dobi na svakom koraku. Za razliku od današnjeg vremena kada je situacija krajnje drugačija. A da jeste to potvrđuje broj djece koja danas u Domaljevcu pohađaju osnovnu školu. Generacija mog djeteta broji 12 učenika. Slično je i sa drugim godištima. Neka su malo brojnija s djecom, ali ima i onih sa manjim brojem učenika.

Radi se o djeci iz Domaljevca, Bazika i Grebnica. Da, sa nekih 200 djece u generaciji spali smo na njih 12.

Kako da čovjek ne bude šokiran na ovu spoznaju? Ovaj podatak ne da govori o nekakvom iseljavanju i nekakvim ekonomskim ili drugim migracijama. Ovaj podatak govori o etnocidu.  Nestajanju jedne etničke skupine. U kontekstu ovog teksta govorim o ovoj mikrolokaciji. O području današnje općine Domaljevac-Šamac. Drugdje je situacija sigurno bolja, ali nažalost ovakvu poraznu statistiku bilježe i mnogi drugi. Nije Domaljevac iznimka.

Sada se postavlja pitanje zabrinjava li ikoga ovakav depopulacijski sunovrat? Hoće li se netko počešati iza uha i reći kuda sve ide. I može li se što učiniti da se stanje popravi. Odnosno, nije tu stvar popravljanja, više je po srijedi preživljavanje etnosa na ovom području i njegov puki opstanak. Ili ćemo uistinu za koju godinu doživjeti sudbinu Mohikanaca. Za razliku od tih američkih indijanaca, ovaj naš posljednji Mohikanac Domaljevčanin će makar moći na odlasku ugasiti svjetlo. Da sijalice ne sjaju džaba kada i on posljednji ode na čašicu razgovora sa svetim Petrom.

Znam da će mnogi upozoriti da kao nećemo svi izumrijeti jer ima naših ljudi puno vani.

Možda bi bio preizravan da nešto kažem, ali svejedno morat ću jer ja ne znam drukčije. A reći ću da svi ti koji su otišli iz Domaljevca oni su za Domaljevac već mrtvi. Grubo i surovo zvuči. Možda se neki nađu pogođeni pa ih ova konstatacija uvrijedi. Tako je jer oni u ovom trenutku ne shvaćaju proces asimilacije kroz koji sami prolaze. Oni sami još uvijek rado dolaze u Domaljevac. Srce ih vuče. Dovode djecu dok su još djeca. Kada se muški zamomče, a ženska djeca kada već prerastu u djevojke svaki put sve rjeđe i rjeđe dolaze u rodni kraj svojih očeva i svojih majki. Njih ovdje ništa ili malo što zanima.

Oni su druga generacija, ali njihova djeca, što s njima? E već ta generacija uglavnom ne govori hrvatski jezik (čast izuzecima). Ne znam zašto ali svaki drugi je plave kose kao pravi Švabo. Valjda je klima takva… Nevažno, da ne idem u širinu reći ću samo da ta treća generacija naših iseljenika kada im se spomene Domaljevac moraju već pogledati na karti gdje se Domaljevac nalazi. I time je sve rečeno. Tko može ovoj surovosti pogledati u oči neka pogleda tko ne može neka u komentarima iskali svoj bijes. Samo neka vodi računa o onoj narodnoj da jedna lasta ne čini proljeće.

Na kraju ću doći do motiva za pisanje ovog teksta. Iako gore sve rečeno predstavlja tek uvod u razradu ideje za glavni dio teksta taj glavni dio bit će značajno kraći. Poslužit će samo kao još jedan pokazatelj koji će možda baciti malo više svjetla na istinu o stanju stvari. Možda nam posluži kao informacija da shvatimo kako ne trebamo sami sebe lagati i govoriti da ništa nije tako strašno i da stanje ne odgovara svemu napisanom ili kako na sve gledaju mnogi drugi.

Kada su ljudi naseljavali ove prostore cijeli ovaj posavski krajolik vrvio je od mnoštva divljači. Posavina je bila obrasla šumom, a šuma i razno raslinje doseljenicima su nudili obilje hrane. Lov je bio primarni izvor hrane. I logično, zašto bi se ljudi bavili nekim težim oblikom pribavljanja hrane kada je lov najjednostavnije rješenje. Kako je broj stanovništva rastao tako su se smanjivala i staništa divljih životinja. Krečene su šume i gotovo svo kopno je kultivirano i prilagođeno proizvodnji žitarica koje su u Posavini bile i ostale primarna poljoprivredna djelatnost. Manjak mesa iz ulova morao se nadoknaditi uzgojem domaćih životinja. Vremenom Posavina je postala izrazito kultivirana regija iz koje su iščezle gotovo sve divlje životinje. Jer je čovjek jednostavno preuzeo od divljih životinja njihovo stanište. U poljima i preostalim šumama Posavine se mogao uloviti pokoji zec, fazan, daleko rjeđe pokoja srna. Od krupnije divljači mogla se tu i tamo vidjeti lisica i to bi otprilike bilo sve. Barem u ovom dijelu Posavine. Nakon rata i ono malo divljači praktično je nestalo s ovih područja. Čovjek je zagospodario svaki pedljem ove ravnice. Za dvoje nije bilo mjesta. Ili ljudi li divljač. Zečevi i fazani koje još uvijek znamo vidjeti su iz uzgoja lokalnih lovačkih udruga. Lovci se sami pobrinu da imaju na što pucati i da svi imamo privid kako tih životinja ima.

Tako je izgleda bilo do skora. Jer svaki dan uviđamo da se odnos divlje životinje – čovjek u domaljevačkom kraju mijenja. Kako nema ljudi ponovo divlje životinje preuzimaju primat i polagano osvajaju teritorij. Pojava divljih životinja je znak da se ljudi povlače sa ovih prostora. To je znak da nas više nema i da nestajemo. To je znak da ćemo u potpunosti nestati i da će ponovo divljač zagospodariti Posavinom kao u ona vremena prije doseljenja prvih ljudi na ovo područje. Naravno nije to proces koji će se dogoditi preko noći, ali već danas imamo naznake da će se to ipak desiti.

Prije par dana dolazim kući negdje oko 21 sat. Vani je mrak. Farovi vozila obasjavaju mi dvorište i usred dvorišta zatičem divljeg zeca. Onog pravog divljeg, ne onoga polupitomog lovačkog.

Meni su 53 godine, ja sam dva put u životu vidio divljeg zeca. Oba puta daleko od kuće i daleko od ljudskih nastambi. Sada se zec primakao kućama. Apsolutno neuobičajeno. Laveži pasa u selu bili su dovoljna opomena zečevima i drugoj divljači da se ne primiču kućama jer tu žive ljudi, opasna bića koja ima samo mogu doći glave.

Hajde da je divlji zec u dvorištu slučajnost, no slučajnost ne mogu biti čagljevi. A upravo sam jednog vidio kako lagano pretrčava put. Iz jednog dvorišta u selu ode u drugo dvorište. I to u po bijela dana?!

Čagljevi kod nas. Da mi je netko pričao ne bih vjerovao. Ja sam čagljeve do sada viđao samo na televiziji. I to po pravilu u serijalima o afričkim životinjama. Kako se čagalj usudi doći među ljude? Kako se usudi prići ljudima tako blizu? Što drugo nego zaključiti da nema ljudi. Da divlje životinje zalaze u sela i da polako šire svoja staništa.

I treći primjer bliskog susreta treće vrste sa životinjama koje nikada u životu nisam imao prilike vidjeti. Riječ je o kuni. Ne znam je li kuna zlatica ili je neki drugi soj kune (one hrvatske papirnate sigurno nisu). Imao sam predstavu da je kuna ipak nešto sitnija životinja. Jer mogao sam je vidjeti samo na slikama. Ova „neman“ koja me posjetila bila je ogromna. Došla mi je na prozor. Da je ljetno doba još bi mi ušla u kuću. Kucnem po staklu, ona se uplaši i nestane u trenu. Izuzetno okretna i brza životinja. Nakon 5 minuta ponovo se pojavila. Skakuće ispred prozora. Ovaj put je nisam htio zaplašiti. Htio sam vidjeti što će uraditi kako će se ponašati. Ubrzo je skočila na balkon kuće i primakla se balkonskim vratima. Zanima je što ima u kući. Proviruje kroz staklena vrata, skenira prostor oko sebe, istražuje, očito novi i nepoznat teren. Valjda me nekako ponovo osjetila pa je ponovo pobjegla. Nisam je više pratio. Otišao sam leći razmišljajući o ovoj pojavi. O divljim životinjama koje nisam imao prilike u svom životu vidjeti, a sada mi se ovako bezobrazno motaju oko kuće i po kući. Razmišljajući o njima zaključujem da je ovo znak koji nas upozorava kao ljudi ovdje više nema i kako životinje sebi uzimaju slobodu. Sada one šire svoje stanište. Ljudi im već nisu prijetnja. Vraćaju svoj teren koji su ljudi nekada oduzeli od njihovih predaka.

Do apsolutne preobrazbe u dominacija nad staništem proći će još puno godina. Nije to sporno. Još će ljudi tumarati ovim područjima. Ali pojava divljih životinja blizu kuća je siguran znak da su divlje životinje slobodnije. A slobodnije su jer je ljudi očito manje i ima nas taman toliko da životinje mogu uzeti si toliko slobode pa da dolaze na terene gdje prije par godina to nije bilo zamislivo.

Zar ovaj pokazatelj nije dovoljan signal koji nas ozbiljno treba opomenuti da mi nismo u fazi kada nestajemo, nego da smo se primakli fazi u kojoj smo već nestali.

Divlje životinje i ljudi ne mogu zajedno. Ili mi ili one. A tko će zagospodariti ovim područjem…? Ljudi je sve manje, a životinja sve više. Nije teško prognozirati.

PeD | domaljevac-samac.com

- Postavite ovdje svoj oglas -