Sve dok Vlada ŽP ne donese zakon o dijaspori i dok se Općina Domaljevac-Šamac konkretnije ne odredi prema dijaspori mi ćemo tapkati u mjestu i umjesto pravog kongresa imat ćemo okupljanje ljudi koje možemo nazivati svakakvim imenima.
- Postavite ovdje svoj oglas -
Ovih dana društvene mreže, a posebno Facebook vrve od objava i komentara vezanih uz netom održani „Treći svjetski kongres općine Domaljevac-Šamac i dijaspore“. Iako nemali broj autora svojih postova, novinskih članaka i raznih objava sve riječi iz naziva kongresa pišu velikim početnim slovom ovaj tekst neće biti kritika pravopisu nego jedan mali osvrt našeg portala na „Kongres“ i sve što je išlo uz „Kongres“.
Bilo je raznih mišljenja, stavova koji su bili potkrijepljeni sa više ili manje argumenata. Bilježimo veliki broj replika. Poneki komentari nisu baš na razini, ali bilo je i onih uljuđenih. Žustrih, ali dobronamjernih, pa i onih koje bi radije čuo u privatnoj korespondenciji, a manje u javnom prostoru.
Ipak, mora se konstatirati da je i ova diskusija oko kongresa dobrodošla. Kritika, dobra ili loša također ima svoje mjesto. Važno je da se razgovara, a samo razgovori mogu polučiti rezultate i utirati put ka općem napretku. Uostalom pružiti nam i informacije za koje inače ne bi znali da razgovora nema. Ovog javnog čiji se glas nadaleko čuje.
Bilo kako bilo kongres je izazvao veliko zanimanje javnosti. To može značiti dvojako. Ili je uspio pa se o njemu govori ili nije uspio pa si je stvorio veliki prostor za kritiku.
Ovaj portal se neće svrstavati izravno u ni jedan tabor. Rekli bi, ne tiče nas se. Iako smo mi praktično jedini portal na općini (ne računajući službenu web stranicu Općine i Facebook stranice koje se ne mogu zvati portalima), a kongres je pored nas prošao kao pored turskog groblja. Naš portal nema novinare i ljudi koji pišu za portal uglavnom ne posjećuju samostalno javne skupove. Ali nam se jave mnogi subjekti, bilo da su fizičke osobe, udruge, organizacije, stranke, državna tijela, međunarodne organizacije, novinske kuće… i tko sve ne i od nas zatraže da im objavimo članak, jer u svojim tekstovima ciljaju na našu publiku. Sve takve tekstove objavimo i svima izlazimo u susret. Ali eto Domaljevački kongres nije imao potrebu za tim. Ne znamo iz kojeg razloga. Nije ni važno. Ne želimo se miješati u ničije odluke, ali želimo istaći kako portal domlajevac-šamac.com Kongresu u Domaljevcu nikad nije bio važan, pa nije ni ove godine. Nitko nikomu ne zamjera. Ali nije zgoreg i ovu informaciju podijeliti s našom publikom.
Idemo sada reći što mi mislimo o Kongresu ne osvrćući se na druge tekstove koji su preplavili Internet i na druge komentara koje smo mogli vidjeti ispod objava na Facebooku.
Igrom slučaja bili smo u društvu osoba koje se razgovarale o ideji utemeljenja kongresa. Znam da su te osobe pokrenule inicijativu, ali i da je kongres otišao u drugom smjeru nego je to bilo prvotno zamišljeno. Mada ni to sada nije važno. Važno je ono što sada jeste.
A što je to uopće kongres? Da ne pametujemo pitali smo onoga tko to već zna, Google. Pa tako veliki Google izbaci rezultat u kojem se kaže: Kongres (od latinskog Congressus = sastanak – sintagma od com + gradi) je prvenstveno naziv za službeni skup, sastanak, skupštinu velikoga broja predstavnika neke struke, pokreta ili političke partije, pa tako oni mogu biti umjetnički, naučni ili politički. Na kongresima se raspravljanja o stručnih temama i problemima i donose odluke. Kongresi mogu biti internacionalni, nacionalni ili lokalni, a održavaju se u određenim vremenskim intervalima (najčešće od 1 do 5 godina).
Dakle, po ovoj definiciji ovo što smo imali u Domaljevcu može biti kongres, ali i ne mora. E sad, je li bio kongres ili nije? Intencija je bila da se manifestacija održi kao kongres. A ono što smo vidjeli bit će da nije zadovoljilo tu formu. Može se svesti pod građansku inicijativu, ali bi u tom slučaju izraz „kongres“ trebalo izbaciti iz naziva događaja.
Da, kongres jeste potreba i kongres jeste ono za čim treba težiti. Ali da bi se kongres smatrao uspješnim potrebno je i tehnički i organizacijski uraditi puno više. Ne može se reći da pokušaj nije uspio. Skup je napravljen i polako prelazi u tradiciju. Mukotrpan je to posao. Ali da bi uistinu to bio kongres potrebno je uraditi puno više.
Osvrnimo se i na sam naziv kongresa. Mišljenja smo da nije najprikladniji. Smatramo da bi najbolji naziv bio „Kongres domaljevačke dijaspore“. I ništa više. Time je obuhvaćeno sve. Općinu svakako treba izbaciti iz naziva kongresa. Ali ne i iz organizacije i koordinacije. Općina treba biti snažan support, a kongres treba dati dijaspori, jer izvorna ideja je i bila da to bude kongres dijaspore.
Lako je biti general poslije bitke i kritizirati propušteno. Međutim, mora se istaći nešto što je važno, a što ovaj Kongres ne čini onim za čim se izdaje. Kako stvari stoje slični skupovi u Domaljevcu će i dalje biti samo nekakvi skupovi pro forme radi. Bit će daleko od stvarnog smisla održavanja kongresa i u osnovi neće polučiti nikakve rezultate.
Dijaspora općine Domaljevac-Šamac je ogromna. To je ljudski potencijal koji treba shvatiti ozbiljno. Bojim se da vlasti, ne samo u Domaljevcu, nego u cijeloj Posavini, pa i cijeloj Bosni i Hercegovini uopće ne drže do svojih sunarodnjaka koji su rasijani diljem Europe. Lijepe riječi su tu, ali djela izostaju. Trebalo bi se voditi iskustvom i primjerom Irske dijaspore. Ono što su uradili Irci trebali bi i Posavci. Možda je za Posavinu već kasno. Možda i nije, jer vidimo da određene inicijative postoje.
U osnovnoj zamisli Kongres u Domaljevcu je trebao okupiti veliki broj naših ljudi iz dijaspore (iseljenici nisu dijaspora, o tomu kasnije). Trebalo se razgovarati na temu revitalizacije Domaljevca. O povratku naših ljudi u Domovinu. O ulaganju kapitala dijaspore u gospodarstvo općine Domaljevac-Šamac s ciljem otvaranja radnih mjesta. Svježi kapital bi stvorio nove vrijednosti, a nove vrijednosti su bogatstvo koje bi se ogledalo u snažnom zamahu razvoja Domaljevca.
Takav kongres nismo imali. Veliko je pitanje zašto ga nismo imali? Zašto je takav kakav je. I ima li uopće nade da se u Domaljevcu uopće organizira jedan uistinu kvalitetan i nasušno potreban kongres.
Svako drugo okupljanje je za pohvalu. Kulturni ili zabavni sadržaj, druženje ljudi… Ima puno mogućnosti za različite forme i sadržaje i svaki nosi pozitivnu notu. Ali ovo što smo imali ne bi trebali nazvati kongresom premda organizatorima treba čestitati za svaku aktivnost, jer konstatirali smo ništa nije lako organizirati.
Sada bi trebali nešto reći i o samom pojmu „dijaspore“. Po nama on je ključan, a o njemu se najmanje govorilo. Već smo spominjali Irsku kao primjer dobro organizirane dijaspore.
Što pak znamo o Ircima i njihovoj dijaspori? Irska ima nešto manje od 7 milijuna stanovnika. Procjenjuje se da u cijelom svijetu ima između 80 i 100 milijuna osoba koji se osjećaju kao Irci, odnosno koji imaju irsko porijeklo. Država Irska je po pitanju dijaspore uradila ono što mi nismo. A mi nismo, jer našoj vlasti nije stalo do dijaspore. Da, usudimo se ovo reći, pa neka vlast diže nos do neba. Ali činjenični podaci dovoljno govore o tomu kako se koja vlast brine o svojoj dijaspori. Naime, Irski parlament je donio zakon o dijaspori. Po tom zakonu „svega“ 3,5 milijuna Iraca ima status osobe u dijaspori. Mi nemamo nikakav zakon i nitko se ne trudi da ga imamo. Istina pojedine oporbene stranke u svojim programima imaju tu opciju, ali one su oporbene i nisu u poziciji da nameću svoje zakonodavne ideje, jer vlasti nemaju sluha za takvim idejama. Namjerno ili slučajno svatko će sam prosuditi.
Sam pojam dijaspore vrlo je elastičan. Iako postoje definicije o tumačenju izraza dijaspora, ne postoji jasno suglasje što bi to točno činilo dijasporu. Time su se vodili i Irci. Oni su svojim zakonom definirali da dijaspori pripadaju oni Irci koji se irskog porijekla, koji žive izvan irske i registrirani u matične knjige rođenih koje se vode u irskoj diplomatskoj misiji. I točka. Svi ostali Irci po njihovom zakonu nisu dijaspora premda ih ima preko 80 milijuna koji bi to objektivno mogli biti.
Dakle, Irci su se po pitanju dijaspore pošteno organizirali. Donijeli su zakon kojeg su prilagodili sebi i nisu previše robovali raznim definicijama pojma „dijaspora“.
Što bi u suštini bila dijaspora? Važno je, jer definiranjem pojma bi se označilo tko su to osobe koje bi trebale doći na Kongres dijaspore. Odnosno znalo bi se za koga se kongres organizira.
Tko je uistinu domaljevačka dijaspora? Odmah treba reći pod pojmom „domaljevačka dijaspora“ treba računati svu dijasporu sa općine Domaljevac-Šamac, a ne samo one koji dolaze isključivo iz Domaljevca. Osim ako Domaljevac hoće napraviti kongres za samo svoju dijasporu. Nije ni to problem, ali se to onda mora tako definirati.
Analizirajući brojne definicije „dijaspore“ nameće se zaključak da bi „domaljevačka dijaspora“ (a ujedno i BiH dijaspora) bili oni ljudi koji imaju boravište izvan Bosne i Hercegovine, ali samo one osobe koje se u inozemstvu izjašnjavaju kao državljani BiH (Domaljevca). Koji njeguju svoj materinji jezik, kulturu i običaje. Koji se izjašnjavaju Bosancima i Hercegovcima (nevažno kojoj nacionalnosti pripadali, premda su u Domaljevcu svi uglavnom Hrvati).
Za dijasporu se obično kaže da su prisilom napustili svoj rodni kraj i svoju domovinu, Prema tomu ekonomske migracije i iseljavanje ne bi se smatralo dijasporom. Što znači da svaki naš Domaljevčanin, Bazičanin i Grebničanin koji je privremeno na radu u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj nisu dijaspora, jer dijasporom se smatraj oni koji su se trajno raselili.
Naravno da ima i takvih. Ali puno manje nego se uopće smatra da imamo ljudi u dijaspori, jer kako vidimo mnogi od njih nisu ili ne bi trebali biti dijaspora.
Nastavno na gornje postavlja se pitanje što su Domaljevčani koji imaju boravište ili čak prebivalište u Republici Hrvatskoj. Oni tek nisu dijaspora?! Zašto? Pa zbog nacionalne pripadnosti. Bosna i Hercegovina je domovina Hrvata. Ali i Hrvatska je domovina Hrvata. Tako kada Hrvat iz BiH ode živjeti u Republiku Hrvatsku on se praktično naselio u svoju nacionalnu domovinu i on ne može biti dijaspora. Zvuči zbunjujuće ali je tako. Hrvati iz BiH nisu dijaspora R. Hrvatske. Hrvati iz BiH su autohtoni i konstitutivni narod u BiH i oni ne mogu biti dijaspora Hrvatskoj. Nitko u svojoj nacionalnoj državi ne može biti dijaspora. Pa tako ni mi ako živimo u Republici Hrvatskoj.
Sada na red dolazi zakonodavstvo. Bez obzira što definicije smatrale dijasporom i s kakvim autoritetom bili titulari tih definicija pojam „dijaspora“ treba regulirati zakonom. Jednako kako su to uradili Irci. Osim toga, zakon bi osim što bi jasno definirao što je dijaspora, definirao i tko je točno dijaspora. Odnosno, zakon bi morao predvidjeti registraciju članova dijaspore.
U svim zemljama gdje ima naših ljudi morao bi se uvesti registar i na temelju tog registra bilo bi sasvim jasno tko je dijaspora, a tko nije.
Na sreću svaka država ili drugo zakonodavno tijelo ima mogućnost prilagoditi zakon sebi i u svom zakonu definirati tko će mu biti dijaspora, a tko ne. Pojam je rastezljiv i omogućava zaista široke okvire u definiranju pripadnosti dijaspori.
Sve dok Vlada ŽP ne donese zakon o dijaspori i dok se Općina Domaljevac-Šamac konkretnije ne odredi prema dijaspori mi ćemo tapkati u mjestu i umjesto pravog kongresa imat ćemo okupljanje ljudi koje možemo nazivati svakakvim imenima. I neće uopće biti važno je li na skupu bilo 20 ljudi ili 200. To postaje irelevantno. Suština je bitna.
Domaljevcu, ali i cijeloj Posavini treba Ministarstvo za iseljeništvo i dijasporu. Ili barem Uredi koji bi djelovali pri nekom ministarstvu od ovih postojećih. Svakako sve tri posavske općine bi morale imati odjele koji bi bila spona sa dijasporom i još brojnijim iseljeništvom koje, svidjelo se nekomu ili ne, nisu dijaspora, ali jesu dio nas i o njima također treba voditi računa.
Perica DUJMENOVIĆ | domaljevac-samac.com
- Postavite ovdje svoj oglas -