Gljive na dohvat ruke

Da mi je netko prije 2 godine pričao kako ću sam nedaleko od svoje kuće brati gljive i pripremati ukusne obroke od njih ne bi mu vjerovao niti najmanje.

Posavska ravnica i područje općina Domaljevac-Šamac i Orašje ne znam da su ikada ranije imali tradiciju branja gljiva. Ne sjećam se da se u našem kraju itko bavio gljivarstvom. Odnosno, ne znam da ju ovdje ikada bilo gljiva. Gljive su na našem terenu bile prava rijetkost. Ako se pokoja gdje i ukaže to je uglavnom bio usamljeni fake rolex primjerak kojeg se ignoriralo, jer nitko od nas nije ništa znao o gljivama i to carstvo živog svijeta za nas u ovom dijelu Posavine bilo je tabu tema.

Da, gljive (fungi) tvore zasebno carstvo (eukariota) živog svijeta. Ne pripadaju ni životinjama ni biljkama. Pretpostavlja se da postoji oko 1,5 milijuna vrsta gljiva. Međutim, znanost je opisala njih tek 70.000.

Svijet gljiva je vrlo složen i kompleksan. Na sam spomen imena gljive većini nas pada asocijacija na pečurke čije smo slike ili crteže mogli vidjeti u udžbenicima i ostaloj literaturi.

Koliko je svijet gljiva raznovrstan govori i činjenica da je do sada registriran najveći živi organizam na svijetu upravo jedna gljiva. Ona pokriva prostor od nevjerojatnih 890 hektara (lat. Armillaria ostoyae). Raste ispod površine tla (Oregon, SAD). Procjenjuje se da je stara 2.400 godina.

S druge strane postoje gljive koje su doslovno jednostanični organizmi i ne vide se golim okom.

Mnogi su čuli za tzv. gljivična oboljenja među kojima se najčešće spominju ona koja napadaju voće i povrće. Ne vidimo ih golim okom, a za njihovo uništavanje koristimo preparate logično best iwc replica nazvane fungicidima.

Za uvod o gljivama bi ovo bilo dosta. Tko hoće više informacija tu je uvijek raspoloživi Google. A mi ćemo se u nastavku pozabaviti samo nekim vrstama. Onima koje su predmet ovog teksta.

Dakle, riječ je o gljivama u našem zavičaju. U nastavku ću opisati koje su to gljive, a da ih možemo koristiti u prehrani. Odmah treba reći da ovdje neće biti riječ o educiranju koje su gljive jestive, a koje nisu. Odnosno koje su otrovne a koje su neškodljive za konzumaciju. Svatko tko je zainteresiran morat će naći način kao to da nauči. Ovaj tekst se ne može koristiti u tu svrhu. Zašto? Zato što je branje i konzumiranje gljiva vrlo odgovoran posao. Postoje izrazito otrovne gljive čija konzumacija u malim količinama dovodi do sigurne smrti. Možda zbog te činjenice većina ljudi bježi od gljiva. Rekao bih da griješe, jer u prirodi na dohvat ruke postoje jestive vrlo ukusne gljive. Treba ih samo prepoznati i besplatan ručak je tu. Raspravljajući o gljivama gljivari se često znaju našaliti kako su sve gljive jestive. Neke više puta, a neke samo jednom.

Mi u ovom dijelu Posavine imamo i sreće i nesreće kada su u pitanju vrste gljiva koje možemo naći. Sreća je u tomu što gljiva ipak ima i što među njima nema teških otrovnica. Bar ih ja nisam našao ovdje kod nas. A što se tiče nesreće ona je dvojaka. Prvo, nemamo još uvijek tako puno gljiva na našem prostoru, a drugo, ono što ih ima uglavnom su osrednje ili loše kvalitete. S tim da se mogu naći i gljive odlične kvalitete.

Treba još napomenuti da gljive po pitanju konzumnosti replica watches uk dijelimo na tri vrste. Jestive gljive, nejestive gljive i otrovne gljive.

Jestive gljive i otrovne gljive ne treba posebno objašnjavati. Prve se koriste u prehrani, a one otrovne nikako. Međutim, ove nejestive gljive ne znači da su one otrovne. Nisu otrovne, ali su zbog svojih svojstava izuzetno loše kvalitete (tvrde, smrdljive, neukusne i sl.) i ne koriste se u ljudskoj prehrani

U nastavku ide opis koje gljive imamo i koje vrijedi brati.

Turkinja (lat. Leucoagaricus leucothites) poznata i kao bjelkasta pečurkovica
Možda najrasprostranjenija gljiva kod nas. Raste od proljeća do kasne jeseni. Ako je proljeće suho i bez kiša onda se pojavljuje tek u samu jesen kada dođu jesenje kiše. Viđamo je po livadama. Sva je bijele boje i ispod klobuka ima prsten. Nekoć se ova gljiva smatrala jestivom. Međutim, u novije vrijeme smatra se otrovnom i mnogi gljivari ju izbjegavaju. Postoji gljiva sličnog imena i zove se Turčin (Leccinum aurantiacum). Sličnost je samo u imenu. Riječ je o potpuno različitoj gljivi koja je jestiva. Raste u kasnu jesen ispod topola. Ne znam da li ove gljive ima kod nas. Ja ju još nisam vidio.

Šampinjoni. Znamo ih kao gljive koje kupujemo u trgovinama. Međutim postoje brojne varijacije šampinjona koje nalazimo u prirod. A sukladno varijacijama imamo i brojne nazive za te gljve.

Možda nam je najzanimljiviji Livadski šampinjon ili poljska pečurka (lat. Agaricus campestris L.) poznata i kao Rudnjača. Ovu gljivu nalazimo na našim livadama, pored puteva, u voćnjacima i vrtovima. Vrlo je rasprostranjena. Postoji nekih 5 podvrsta ove gljive. Vrlo su slične izgledom. I samo je jedna otrovna. Riječ je o Otrovnom šampinjonu (lat. Agaricus xanthodermus). I upravo njega sam od svih ovih vrsta pečurki najviše nalazio kod nas. Ovom prigodom neću educirati naše čitatelje koje su razlike među njima i kako razlikovati otrovnu od neotrovne pečurke. To će čitatelji morati sami. Jer kod gljivara vrijedi pravilo ako si siguran 99% da je gljiva jestiva, a 1% da nije bacaj ju i ne jedi je. Znači svatko se mora dobro educirati i mora biti siguran o kojoj se vrsti gljive radi. Latinski nazivi koji dolaze uz naziv gljive su vrlo važni. Jer narodni nazivi nisu relevantni. Iste gljive na različitim područjima imaju različite nazive i čest je slučaj da se korištenjem narodnih termina pogriješi u identifikaciji gljive što zna rezultirati vrlo kobnim posljedicama.

Za ovog otrovnog šampinjona treba reći da nije smrtno otrovna gljiva ali povraćanje i proljev koji prouzroči svatko bi rado izbjegao.

Gnojištarka (Đubretarka) odnosno Velika Gnojištarka (lat. Coprinus comatus)

Po meni najukusnija gljiva koja se može naći na našem području. Može se naći na humusnim (nagnojenim) tlima i  travnatim površinama, na međama, livadama i sl. Raste pojedinačno ili u skupinama u proljeće i u jesen. Također ako su proljeće i ljeto sušni teško ju je pronaći. Ali kada stignu jesenje kiše raste do kasne jeseni. Zbog svog izgleda gotovo ju je teško zamijeniti s nekom drugom gljivom. Tako da je odličan izbor za ući u svijet gljiva. Ne postoji opasnost da ju se zamijeni s nekom otrovnicom. Bere se dok je mlada (prije otvaranja klobuka). Vrlo je ukusna i smatra se čak ljekovitom. Navodno dobra je za dijabetičare. Ovo je gljiva koja se ponajčešće našla na mom jelovniku.

Viskozna obojnjača ili ljepljiva tobolčarka (lat. Volvopluteus gloiocephalus)

Vrlo rasprostranjena gljiva na našem području. Raste po livadama, međama. Čak sam je viđao na njivama sa zasijanom pšenicom. Nisam ju još kušao iako poznam ljude koji jesu. Nisam, jer se smatra gljivom slabe kvalitete i gljivari koji imaju mogućnost naći druge vrste zaobilaze ju i nerado ih beru. Također je jesenja gljiva i možemo ju naći do kasno u jesen. Uz Turkinju jedna od najrasprostranjenijih vrsta kod nas.

Mrazovka ili Dvobojan koturnica (lat. Lepista personata)

Nije ju lako naći, ali ih ima na našem području. Ime je dobila po vremenu kada se pojavljuje. Dakle dolazi s prvim mrazovima i dolaskom jake zime više se ne može naći. Kada je zima blaža znao sam ju nalaziti i krajem siječnja. Riječ je o jestivoj i vrlo cijenjenoj gljivi. Osobno nisam stekao dojam njene izvrsnosti, ali u literaturi se navodi da je prilično ukusna cijenjena gljiva. Raste na livadama i na šumskim čistinama. Pojedinačno ili u grupama. Najčešće izrasle gljive oblikuju krug ili polukrug. Gljiva je karakteristična po tome što ima smeđi klobuk, a ljubičastu dršku. Teško ju je zamijeniti s drugom gljivom.

Šumsko pile ili Žuti kruh (lat. Laetiporus sulphureus) je jestiva gljiva iz porodice Polyporaceae. Ne liči ni na pile ni na kruh. Riječ je velikoj gljivi žućkasto narančaste boje. Možda je zbog te boje i veličine dobila narodni naziv Žuti kruh. Ali je sigurno dobila naziv Šumsko pile po tome jer gljiva doslovno ima okus bijelog pilećeg mesa. Gotovo identičan okus s tim što je gljiva sočnija od pilećih prsa i osjeti se njena aroma koja se opet može regulirati začinima.

Ja sam ovu gljivu našao samo na jednom mjestu. Raste na starim panjevima u šumama. Ali svake godine raste na istom mjestu. Iako sam prepješačio dobar dio ovog dijela Posavine tu gljivu sam nalazio samo na jednoj lokaciji. Rijetka je, ali je ima. I može se naći.

Bukovača (lat. Pleurotus ostreatus) je vrsta gljive iz porodice Pleurotus.

Još jedna gljiva koju često možemo naći na policama trgovina, jer se gljiva uspješno gaji na umjetan način. Ali je česta gljiva u prirodi. Dobila je naziv po mjestu gdje raste. Naime, najčešće se viđa na stablima bukve. No, Bukovača raste i na drugim stablima. Tako da je ima na hrastu, brijestu i drugim tvrdim vrstama drveta. Zato često ima i druge nazive ovisno o vrsti stabla na kojem raste, Hrastovača, brestovača i sl. U ovisnosti o podlozi zna biti u raznim nijansama boje, ali u suštini riječ je istoj gljivi koja je jestiva i vrlo cijenjena. Ja sam ju našao na stablu mladog jasena i vrlo je rijetka kod nas. Barem ju ja nisam uspio često nalaziti. Za razliku od bukovače na našem mekom drvu raste gljiva Vrbovača (lat. Lentinus tigrinus). Neiskusni ih mogu zamijeniti, ali neće biti problem jer je i Vrbovača jestiva. S tim da Vrbovaču nalazimo na posječenim panjevima vrbe i drugog mekog drveta.

Martinčica ili livka (lat. Infundibulicybe geotropa)

Jestiva gljiva koja je dobila narodni naziv po blagdanu sv. Martina jer se masovno javlja oko Martinja.

Gljiva koju sam također našao samo na jednoj lokaciji, ali u ogromnoj količini. Raste na šumskim čistinama ili rubovima šuma, na livadama i drugim travnatim površinama, ali uvijek blizu stabala. Raste u skupinama u krug ili polukrug. Svake godine na istom mjestu ili odmah pored njega.

Martinčica je cijenjena gljiva, vrlo ukusna. Može se zamrznuti ili kiseliti.

Nije česta na našem području. Ja sam ju uspio naći.

Judino uho (lat. Auricularia auricula-judae)

Vrsta je jestive, ali i ljekovite gljive iz porodice Auriculariaceae. Raste na listopadnom drveću duži period godine, ali najčešće ujesen. Može se naći i zimi ako je zima blaga. Ja sam ju nalazio u topolovim šumama na grani topole. Teško ju je naći, ali se ipak nađe.

Gljiva je dobila ime po uhu jer podsjeća na građu uha. Smatra se vrlo ljekovitom biljko. Snižava krvni tlak, ali ima i druga ljekovita svojstva. Može se jesti sirova, ali se može i zamrznuti. Nakon odmrzavanja u vodi ponovo nabubri i omekša. Nisam ju kušao, jer kada sam ju našao nisam znao o kojoj je gljivi riječ pa ju nisam ni ubrao. Po fotografija sam kasnije nepobitno utvrdio da je riječ o Judinom uhu.

Velika sunčanica (lat. Macrolepiota procera), sunčanica, srndakuša, šugavica, kišobranara, suncobran ili parazolka… Bezbroj narodnih imena, što samo može značiti da je vrlo popularna gljiva. Jestiva dakako. Jedna je od najboljih gljiva. Vrlo je cijenjene i izvrsne je kakvoće. Raste po šumama u ljeto i jesen.

Postoji nekoliko vrsta gljiva vrlo sličnih i pripadaju rodu Macrolepiota. Većina ih je jestiva, ali ima ih i onih koje nisu. Takva je recimo Kuštrava sunčanica (lat. Macrolepiota rachodes). Međutim iole iskusni gljivari lako prepoznaju i razlikuju ove vrste gljiva, ali oni manje iskusni mogu pogriješiti.

Osobno nisam na našem području uspio pronaći Veliku sunčanicu, ali poznam ljude koji su mi tvrdili da su ih znali pronaći i u našim šumama. Vjerujem da ih ima. I vjerujem da je poseban užitak ubrati ju.

Sa Velikom sunčanicom ću završiti pregled naših gljiva, odnosno gljiva koje se mogu naći u ovom dijelu Posavine. Naravno ovo nisu jedine gljive na našem području. Sam sam nalazio još mnoštvo drugih vrsta. Za većinu njih nisam utvrdio o kojoj se gljivi radi ili nisam bio siguran koja je vrsta u pitanju.

Veliki broj njih se nalazi pojedinačno i uistinu su rijetki primjerci. Kod nas ima još jestivih vrsta jer su ih ljudi nalazili na našem području. I sam sam nalazio nekakve vrlo zanimljive vrste koje je malo tko vidio. Uglavnom, osim fotografiranja, ostavljao sam ih na njihovom staništu. Jer gljive koje ne poznajemo 100% ne treba dirati.

Evo u ovom tekstu sam vas malo uveo u svijet gljiva. Rijetki su kod nas oni koji se bave gljivarstvom. A što da ne. Ako ih već imamo nije zgoreg upoznati ih i sebi osigurati besplatan obrok. Neke od njih su jako ukusne. A šetnja prirodom svakako  predstavlja užitak i dobra je za zdravlje. Ako u šetnji nađemo pokoju gljivu zašto ih ne ubrati ako znamo o kojoj se gljivi radi.

Na kraju moram istaći da ne preuzimam nikakvu odgovornost ako se netko povede ovim tekstom i objavljenim slikama pa promaši s gljivama. Ne preporučam nikomu da na svoju ruku eksperimentira. Pronađite nekoga tko se razumije u gljive i tko vam može pokazati. A jedom kada naučite bit će vam puno lakše da sami krenete u „pecanje“ jestivih gljiva.

Perica Dujmenović za domaljevac-samac.com