Sve mi se nekako čini da mi, koji smo ovdje u Baziku, zadnji saznamo za neke događaje koji se dese u našem selu i našem užem zavičaju. Ustvari, već je došlo vrijeme da u Baziku i nema tko šta čuti, jer nam je većina stanovništva negdje drugdje. Nema gdje nas nema, samo nismo u Baziku.
- Postavite ovdje svoj oglas -
Ova zima (2016./2017.) nije nas baš mazila. Možda ju čak izazivam, jer još nije prošla. Bila je goropadna. Hladna, s puno više dana kada su temperature bile debelo ispod ništice nego je to uobičajeno. Doduše, znale su zime kod nas i ranije biti opake, ali nekako zadnjih godina nismo baš navikli da se 2 mjeseca loži kao u lokomotivi. Praktično cijeli prosinac i cijeli siječanj bili su sa velikim minusima. Ako se ne varam imali smo jednu noć sa -22 stupnja Celzijusa, ali i dosta dana gdje se temperatura nije podizala iznad -7 stupnjeva.
Tko se malo opustio imao je problema sa vodom i instalacijama za vodu. Pucanje cijevi, pumpi, ventila i drugih raznoraznih segmenata iz sistema opskrbe vodom bilo je neizbježno. Tek kada je malo jugnilo vidjele su se štete. Snijeg je pao u siječnju što nije rano jer smo znali imati snijeg i koncem studenog. Ali ovaj se zadržao dobrih dvadesetak dana. U veljači je naglo otoplilo i snježni pokrivač se izgubio za 3 dana.
Kadgod imamo naglo zatopljenje i otapanje snijega svi sa snebivanjem pogledaju u rijeku Savu. U podsvijesti je svima poplava iz 2014. pa se mnogi s pravom pribojavaju mogućnosti da nas Sava ponovo poplavi.
Bilo skim da sam razgovarao ovih dana svi kukaju kako su potrošili puno drva. Odnosno, bit će da će svima usfaliti, jer malo tko je pripremio više nego to obično treba za jednu prosječnu zimu zadnjih godina.
No, nije nama problem zima. Nisu nam problem ni drva. Nije ni Sava tako strašna. Naš je problem što nema nas Bazičana. Nema nas u Baziku… Raselili smo se po bijelom svijetu. Većina dođe u Bazik, makar u vrijeme godišnjih odmora. Njima ti odmori brzo prođu. A bogme i nama. Prekratko nam traju. Volili bi da se viđamo duže i češće, ali jednostavno ovakav tempo života nam to ne dopušta. Uglavnom se obiđe najuža familija i to je to.
Crne prognoze više nisu prognoze. Bazik nije selo koje nestaje. Bazik je selo koje je nestalo. Ne znam da nas ima više od 150 koji stalno živimo u Baziku (možda sam i pretjerao sa brojkom). Da je i tih 150 vitalno pa bi se čovjek nečemu ponadao. Uglavnom su to stariji ljudi koji svoje zadnje godine ili dane života proživljavaju u svom Baziku jer im se neda drugdje ići. A kako bi pod stare dane? Bolje im je dan u Baziku nego mjesec u Njemačkoj.
Ovo mlađih ljudi što ima u selu tu je jer su zaposleni u nekoj državnoj firmi ili instituciji gdje su im plaće koliko toliko pristojne pa se može sastaviti kraj s krajem. Mada se nitko ni od njih (nas) nema čime pohvaliti.
Žalosno je pogledati bazičke autobusne stanice kada školska djeca čekaju autobus koji ih vozi u školu. Često dvoje ili troje dječice usamljeni stoje pored kapelice i čekaju prijevoz. Mi stariji sjetimo se kako je to bilo prije rata. Kako je bilo kada naiđe autobus “Brčkotransa” kasnije “Laser-a”. Nas u Baziku na stanici, srednjoškolaca, je bilo taman toliko da bi mogli napuniti jedan autobus. Otvore se zadnja vrata, a ono autobus pun ko šibica. Gotovo da se ne može ući u njega. Gurali smo se i tiskali kao sardine. Kondukter je hodao po sjedištima da bi od nas naplatio karte.
Jedna ta crtica iz naše ne tako davne prošlosti govori puno o našoj prošlosti koja još živi u nama. Bilo je teško, ali je s druge strane sve bilo puno života. A danas…? Jad i pustoš!
Na bazičkom igralištu smo mogli igrati 11 protiv 11. I nije bilo za sve mjesta. Danas, našim igralištem gospodare krtice, a loptu, djecu i mladež već dugi nitko nije vidio.
S obzirom na natalitet i egzodus mlađeg življa sigurno ih nećemo više ni viđati.
Sigurno se pitate otkuda Mijin Roko sada ovdje i kakve veze ima sa ovim tekstom. Pa nikakve posebne, slučajno smo se sreli na istom mjestu u isto vrijeme kada sam pripremao fotografiju za ovaj tekst. Ako ništa Roko će nam uljepšati stranicu, jer malo tko će ostati ravnodušan na ovu ljepotu.
Kao sol na ranu došlo je i zatvaranje trgovine u Baziku. Poduzeće Magda-Commerc koje je držalo trgovinu mješovitom robom zbog nerentabilnosti zatvorilo je 5 trgovina. Među tih 5 bila je i ova naša u Baziku. Nije ni čudo. Malo stanovnika ne može napraviti promet da se isplati držati trgovinu. Koliko čujem predsjednik MZ Mija Grgić je u potrazi za novom firmom koja bi uselila u naš dom i otvorila novu trgovinu, ali kako čujem rezultati potrege su slabi jer nitko nije baš voljan investirati u slabo naseljeni Bazik. Gubici su sigurni i nitko neće sebi dozvoliti takav luksuz. Ako pak Mja uspije svakao ćemo napisati posebnu priču o tom velikom događaju.
S druge strane kladionica izgleda radi dobro. Ne upražnjavam taj “sport” pa ne znam detalje o prometu i stanju s kladionicom, ali kako ju vlasnik ne zatvara može samo značiti da mu ona donosi dobit.
Platiti dvije radnice, struju, grijanje, kiriju i da mu još ktomu ostane znači samo jedno. Ovo malo Bazičana što je ostalo svojski se trudi vlasniku kladionice ugurati pare u džep. Ne želim raditi antireklamu kladioničaru, ali ne želim ni utjecati na svijest Bazičana. Ako sami ne znaju što je za njih najbolje neće im pomoći ni ova moja priča. Nego, samo konstatiram što nam još u Baziku ide.
Mjesta optimizmu nema. Za nekih 10 – 20 godina poumirat će najmanje polovina sadašnjih Bazičana, ako ne i više od toga. Ne vjerujem da će se tko vratiti. A tama i da se vrate svi i da nas ima kao nekada, blizu 600 neće se ništa promijeniti na bolje. Jer da bi se populacijski revitalizirali potrebno je da svake godine 30 žena rodi po dijete. Takvim tempom bi za nekih 20-30 godina ponovo dosegli onu populaciju koju smo imali prije rata. A to se nažalost neće desiti sigurno.
Mi danas nemamo tri žene koje rode u toku godine tako da je priča o Baziku i Bazičanima završena. Koprcat ćemo se još nekoliko godina, a onda će se o Baziku govoriti kao danas o nekim ličkim selima koja su istu sudbinu zadobila sredinom prošlog stoljeća.
U narenih 50-tak godina sadašnji Bazičani će svojoj djeci i unucima u Beču, Frankfurtu, Zagrebu i tko zna gdje, govoriti o nekakvom Baziku i našem porijeklu, a već generacije poslie njih neće čak neće ni to, jer će biti rođeni Zagrepčani čiji se otac rodio u Zagrebu (jednako kao i svima drugim u drugim gradovima Hrvatske i Europe). Njih kada budu pitali za Bazik slijegat će ramenima, jer o Baziku neće imati pojma.
Ista sudbina čeka sve nas iz Posavine. Mi smo među prvim na tapetu, jer smo mali i lakše se na malobrojnima uoči pustoš. Ništa bolje nije ni u drugim selima oko nas. Za Domaljevac kažu da ih nema više od 800 koji stalno žive u Domalčjevcu, a bilo ih je 4,150 po popisu iz 1991. godine. Kažu da je iz Donje Mahale otišlo 2.000 ljudi. Iz Tolise 1.200. Vjerojatno je slično i sa drugim selima.
Ali hajde što je tu je, dok nas ima koliko nas ima i dok smo živi, makar ćemo se ovako malo izjadati. Ne preostaje nam ništa drugo. Možda bi pomoglo da djecu pravimo… S tim da više nisam siguran do koga je. Ili je do naših žena ili je do naših muškaraca. Bit će da i jednima i drugima treba isto… 🙂
Autor: Perica Dujmenović
- Postavite ovdje svoj oglas -
