Što se radi ispred škole u Grebnicama

Mili Bože čuda velikoga. Ili što se bijeli u gori zelenoj… Odnosno, što se to radi u Grebnicama ispred škole…

Dobio sam na desetine upita ovih dana. Ne mogu se načuditi kako je naše lokalno stanovništvo slabo informirano i da mnogobrojni nemaju informaciju o tome što je danas u grebničkoj školi i što se tamo radi.

A svi kao znaju da nemamo školske djece pa je ljudima malo čudno kako se tamo izvode nekakvi radovi.

Mislio sam da se ipak malo bolje zna, jer svijet smo mali. Komuniciramo, većina ljudi s naše Općine se često viđa i razmjenjuju se informacije. Nisu pomogle ni web stranice, ni društvene mreže. Narod jednostavno biva zatečen kao što sam i sam zatečen kako da se o namjeni objekta škole u Grebnicama tako malo zna.

Mnogi od nas svakodnevno ili često prolaze pored grebničke škole, bace pogled, vide nešto, ali ne pridaju na značaju i dalje nastave svojem putem. Ono, prođu pored škole kao pored turskog groblja…

Malo tko da svrati, da vidi… A zanima ih kada se izvode nekakvi radovi… Prirodno je to i svojstveno je ljudima. Ne treba nikomu zamjeriti. A lijepo je da se javnost upozna i da svi znaju što se gradi u Grebnicama.

Iz svih tih razloga odlučio sama napisati ovaj tekst i javnost upoznati sa aktivnostima u školi i oko škole. Ako ništa, olakšat ću sebi objašnjavajući drugima otkuda bageri u školskom dvorištu.

Pa ovako moji ljudi, dragi moji sumještani općine Domaljevac-Šamac i ostala, više ili manje, zainteresirana javnosti, škola u Grebnicama već niz godina zapravo nije škola. Svi znamo da nam se broj školske djece značajno smanjio i nekoliko djece iz Bazika i Grebnica prebačeni su u školu u Domaljevac. Radi same racionalizacije odvijanja školskog procesa i iz praktičnih razloga, jer nema djece ni u Domaljevcu. Nekada, u moje vrijeme u školi u Domaljevcu bilo je 10 puta više djece nego danas. Što ću reći, desetkovani smo po pitanju brojnosti djece na našoj Općini. Ako čak situacija nije i gora.

Ali to je već neka druga tema o kojoj ću možda drugom prilikom, vratimo se mi onom objektu u Grebnicama.

Kao što rekoh već duže vrijeme taj objekt nije škola, odnosno ne služi svrsi odvijanja školske nastave. Ali objekt nije ostao napušten. Dodijeljen je Udruzi Angelus. Udruzi roditelja djece s posebnim potrebama. Da bi objasnio sve okolnosti i kompletnu situaciju oko korištenja „grebničke škole“ morao bih ući u politički diskurs. A to ovom prilikom ne želim. Jer obećao sam pojedinim ljudima iz politike da se neću miješati u izborni proces (izborna je godina) na način da Udrugu i djecu koristim u političke svrhe. Iako ono što želim reći nije miješanje u izborni proces i nema nikakve veze s nadolazećim izborima odlučio sam ispuniti dato obećanje pa ću u ovom tekstu političku priču staviti postrance. Ali to ne znači da javnost neće saznati za nju. Hoće. itekako. Do kraja godine sasvim sigurno. Čekam još neke informacije da bi i ta slika bila potpuna.

Ovom prigodom idemo malo u laganijem ritmu. Idemo reći što je zgradi nekadašnje škole u Grebnicama i što se oko zgrade radi.

Udruga roditelja djece s posebnim potrebama Angelus sa sjedištem u Domaljevcu od 2015. godine koristi prostorije nekadašnje škole u Grebnicama. U početku smo prostorije dijelili sa učenicima. Bilo je jedno odjeljenje koje koristilo jednu učionicu. Kada su oni završili 5. razred prebačeni su u predmetnu nastavu u Domaljevac. A škola je ostala da zjapi prazna. Naša udruga je na početku koristila jednu učionicu, pa zatim dvije učionice da bi naposlijetku dobila usmenu suglasnost da možemo koristiti cijeli objekt budući da školske djece tamo više nema.

Sve što je u školi bilo od namještaja i opreme preseljeno je u domaljevačku školu. Nama su ostali praktično prazni zidovi i goli podovi. Ostalo je samo par ormara koji su utiplani u zidove škole i bilo ih je vjerujem teže demontirati i prevesti u Domaljevac. Većina od tog školskog inventara nama nije bila potrebna, ali kako smo ostali na podu učionica nije nam bilo baš jednostavno. Nisu nam ostavili ni kantu za smeće. Jer eto djeci s posebnim potrebama ne treba ništa. Moram biti iskren, tako nam je i odgovaralo. Čista škola, duga ljubav. Znali smo i sada znamo da sve što tamo nabavimo naše je i nikomu ništa nismo dužni.

Vremenom je naša udruga rasla i za našu djecu, primarno s općine Domaljevac-Šamac, smo uredili sve prostorije u objektu nekadašnje škole i opremili smo je s potrebnim namještajem i opremom. Prilagodili smo sve prostorije potrebama djece. Napravljeni su kabineti za specijalističke tretmane i edukacije. Osigurali smo vrhunsku dijagnostičku i terapeutsku opremu. Opremili smo Dnevni centar kakvih malo ima u BiH i na to smo jako ponosni. Nemam sada točne podatke, ali po gruboj procjeni držim da je do sada osigurano oko pola milijuna KM koliko je i uloženo u uređenje i opremanje objekta Dnevnog centra.

Držim da javnost treba znati od tih pola milijuna KM nema ni jedne marke koja nam je došla iz proračunskih sredstava Općine i Županje Posavske. Znači Općina i Županja nula bodova. A tražili smo i od jednih i od drugih i to po stotinu puta i tako svake godine u ovih već dugih 10 godina.

Nikada nemaju novca za našu djecu (i njihovu djecu da budem precizniji). Ili se proglase nenadležnim ili nemaju novca ili što je najčešći slučaj ogluše se pa nam uopće ne odgovaraju.

Neću biti nekorektan pa da kažem da Općina i Vlada ŽP ne pomažu udrugu Angelus. Pomažu nas. U proračunu i Vlade ŽP i Općine imamo grant gdje nam se namjenski izdvajaju proračunska sredstva. Važno je samo istaći da nam se ta sredstva doznačuju u daleko manjem iznosu nego sličnim udrugama u našoj Županiji. Iako smo tražili objašnjenje za, po nama diskriminatorski odnos prema našoj udruzi, nikada ga nismo dobili i uvijek smo bili ignorirani. A sve što smo dobili od Vlade ŽP i općine Domaljevac-Šamac koristili smo isključivo za isplatu plaća angažiranim defektolozima. A to je svake godine bilo dovoljno za 4-6 mjeseci za isplatu plaća. Ostatak smo morali osiguravati iz drugih izvora. Da ne bi bilo zabune, da angažirane defektologe angažiramo po ugovoru o radu i da zaposlimo ostalo pomoćno osoblje koje je potrebno za uredno funkcioniranje Dnevnog centra ono što dobijemo od Vlade ŽP i općine Domaljevac Šamac ne znam da bi bilo dovoljno za dvije plaće. A da se rukovodimo standardima kakvi su u drugim javnim ustanovama koje se financiraju iz proračuna teško da bi donirana sredstva i Općine i Županije dotekla za jednu mjesečnu plaću s plaćenim doprinosima za djelatnike Dnevnog centra.

Iako bi me za ovaj prethodni paragraf mogli optužiti da se u tekstu ipak bavim politikom to nije tako, jer pravi politički tekst će biti daleko sočniji. Ove podatke sam morao navesti da bi javnost bila donekle informirana i da zna da našoj udruzi nitko ne dijeli novac šakom i kapom i da se mi ne razbacujemo novcem jer smo na proračunskoj sisi… Kako obično javnost percipira.

A što se sad radi, jer to se s puta vidi za razliku od radova koji su izvođeni ili koji se izvode unutar objekta. Pa se mnogi pitaju tko izvodi radove, što se pravi, komu i tko to sve plaća.

Tko se hoće sjetiti zna da je dvorište grebničke škole bilo relativno zapušteno. Makadamski prilaz objektu, s makadamskim sportskim igralištem koje je više služilo ka parking, bili su u zaista jadnom stanju. Pogotovo nakon kiše kada su na cijeloj površini bile lokve vode. Ograda sa sjeverne strane načinjena od posađenih tuja doslovno je sva propala.

I nakon uređenja unutrašnjosti objekta Upravni odbor Udruge je odlučio svoje aktivnosti usmjeriti ka uređenju dvorišta. Pomno su praćeni javni pozivi u zemlji i inozemstvu i rađeni su projekti s kojim se apliciralo po tim javnim pozivima. I išlo je vraški teško. Od 5 aplikacija kada bi jedna prošla bili bi zadovoljni. A kako to ide sa javnim pozivima bolje ću objasniti u nekom drugom tekstu, onom u kojem će biti malo i politike.

Kod pisanja projekata i apliciranja po javnim pozivima uvijek smo dobili suglasnost Općine kao potvrdu o potpori projektu. Kadgod nam je trebala pomoć od zaposlenika Općine uvijek su mi izlazili u susret. S te strane nemam komu što prigovoriti, dapače, mogu ih samo pohvaliti. To je zacijelo jedna strana medalje, ali postoj i ona druga, ali o njoj drugom prilikom.

Ovo uređenje dvorišta se provodi u nekoliko faza. Idemo korak po korak. Onoliko koliko možemo sredstava osigurati. Nešto uradimo sami, nešto nam pomognu naši sumještani, ali u glavnom sve treba platiti, jer nema džabe ni kod stare babe…

Prvo smo zasadili novu ogradu od putne komunikacije. U planu je i ograda s istočne strane. Za sada će malo pričekati jer nemamo dovoljno sredstava.

Uredili smo i popločali parking i pješačku stazu. Asfaltirali smo prilazni put objektu. Za asfaltiranje ostalog parking prostora, koji nama nije nužan, a koji bi dobro došao korisnicima sportske dvorane, nedostajalo je sredstava. Rekreativci i sportaši sada koriste naš parking. Često nam zatvore prilaz objektu Dnevnog centra, ali ne kukamo previše zbog toga. Nemamo ništa protiv, neka se parkiraju, ali zna biti iritantno kada nam doslovno blokiraju ulaz u objekat. Zato smo imali u planu uraditi parking s južne strane lokacije kako bi na lokaciji bilo prometnog reda i dovoljno prostora za sve korisnike koji posjećuju lokaciju.

Sada je na redu ostatak dvorišta i to je projekt koji upravo realiziramo i za koji nas mnogi pitaju što se radi. A radi se senzorički park i igralište za djecu. Ako vas zanima što je senzorički park morat ćete malo progooglati. Da ovdje objašnjavam otišao bih previše u širinu, jer ovaj tekst se ionako otegao. Uostalom sve će se vidjeti kada projekt bude dovršen. A bit će do prvih jesenjih kiša sigurno. Bit će dosta sadržaja i stvarno bi zahtijevalo dosta teksta da se sve opiše. Za prvu informaciju držim da je ovo dovoljno.

Dakle radi se sadržaj za rad s djecom s poteškoćama u razvoju. Radi ga naša Udruga sa sredstvima koja su većim dijelom dobivena od Vlade Republike Hrvatske. Ostatak sredstava koji je nedostajao da se zatvori financijska konstrukcija su vlastita sredstva Udruge koja su namaknuta volontiranjem i aktivnošću članova udruge te donacijama pojedinaca u zemlji i inozemstvu.

Naš Dnevni centar posjećuje oko 30 djece predškolske i školske uzrasti. Mahom s općina Domaljevac-Šamac i Orašje, ali nam dolazi i par djeca s područja općina Šamac (H. Tišina), Odžak i Gradačac.

Eto radimo za našu djecu. Za najpotrebitije članove našeg društva. Radimo kako bi im osigurali što je moguće bolje uvjete, jer i ta djeca zaslužuj poštovanje, kvalitetniji život s dostojanstvom kakvo imamo svi mi ostali. Udruga Angelus im pomaže već gotovo 10 godina. Ulažemo izuzetne napore da ostvarimo naše planove. Možda smo ljestvicu podigli jako visoko, ali držim da tak mora. Sve ispod toga bi bio prosjek, a prosjek je odlika slabih. Mi smo puno jači. Znamo da je biti najbolji vraški teško. Barem se trudimo. Koliko uspijevamo reći će i rekli su mnogi drugi.

S novim informacijama javit ćemo se kada okončamo ovaj projekt. Sve ćemo dokumentirati fotografijama. A naš rad se može kontinuirano pratiti na našima službenim web stranicama www.angelus.ba i dc.angelus.ba

Za domaljevac-samac.com Perica Dujmenović