Koliko nas ima u Domaljevcu: Zašto je to najmanje važno pitanje

Malo, malo pa na društvenim mrežama osvane komentar s pitanjem koliko nas ima u Domaljevcu, Baziku i Grebnicama. Jer taj podatak službeno ne znamo. Zadnji popis rađen je 2013. godine, a malo tko ga doživljava relevantnim jer se sumnja u njegovu točnost i moguće manipulacije. Po tom popisu Domaljevac je imao 3.295 stanovnika, Bazik 493, a Grebnice 903 stanovnika. Vjerojatno su točno zbrojeni netočni podaci. Oni jesu službeni, ali im se pristupa krajnje rezervirano.

U svim državama popisi se provode svakih deset godina. U Bosni i Hercegovini ni ta praksa nije zaživjela. Nismo imali popis 2023. godine, ali sa sigurnošću možemo tvrditi da je broj stanovnika u ova tri sela danas osjetno manji nego što su pokazali rezultati popisa iz 2013. godine.

Hajde da se na trenutak vratimo u daleku 1910. godinu i vidimo koliko nas je bilo prije 116 godina. Bilo je to davno, jer danas nema nikoga živoga tko je rođen te godine, a pogotovo koju godinu ranije. Nemamo živih ljudi, ali imamo podatke iz popisa koji je tada rađen. Po tom popisu Domaljevac je imao 2.186 stanovnika. Bazik je imao 333 stanovnika. U to vrijeme Grebnice i Odmut popisivali su se odvojeno, a zajedno su imali 1.133 stanovnika.

Danas, ljeta Gospodnjeg 2026., ne znamo točno koliko nas ima. Ali strah me i napisati, jer slutim da su Grebnice zajedno s Odmutom te 1910. godine imale više stanovnika nego što danas imaju Bazik, Grebnice i Domaljevac zajedno.

Koliko nas ima? Matematički modeli i stvarnost

A što zapravo znamo, ili barem možemo pretpostaviti, o tome koliko nas danas ima? Jedini koji vode ikakvu evidenciju stanovništva su naši svećenici. Prilikom blagoslova obitelji svake godine pred Božić bilježe stanje u selima. Javno su objavljeni podaci za Grebnice i Bazik. Prema evidenciji Župe Grebnice, u Baziku živi 167 osoba, dok u Grebnicama stalno borave 374 osobe. Župa Domaljevac svoju statistiku nije objavila.

Ovo su podaci koje je župnik prikupio na temelju onoga što smo sami upisali na evidencijske listiće, a oni definitivno nisu točni. U odnosu na dvije godine ranije, Bazičana ima 15 više, a Grebničana 16 više, što je realno nemoguće. U te dvije godine u Baziku se nije rodio nitko. U Grebnicama vrlo malo djece. Na području župe u zadnje dvije godine kršteno je svega 15 djece, od čega samo četvero živi u Grebnicama. U istom razdoblju umrla je 21 osoba. Dakle, broj stanovnika 2025. godine mora biti manji nego 2023. godine. Povratnika i doseljenika gotovo da i nema. Možda je broj onih koji su se odselili i veći. Uz to, u ove brojke uračunati su i oni koji formalno žive ovdje, a u praksi su više vani nego u svojim selima.

Zbog svega toga broj osoba koje stvarno žive ovdje manji je za nekih 6 % u prosjeku. Naravno, teško je podvući crtu i precizirati tko se računa kao stalni stanovnik, a tko se ne bi trebao računati.

No Domaljevac i dalje ostaje zagonetka. Koliko Domaljevčana danas spava u Domaljevcu? Postoje razne špekulacije, ali približno točan broj teško je pogoditi. Za potrebe ovog teksta poslužit ću se zakonom vjerojatnoće i broj Domaljevčana usporediti s Grebničanima i Bazičanima, jer broj ovih sela opada u sličnom postotku. Tako da je vjerojatno i broj Domaljevčana opao u istom odnosu.

Ako se Domaljevac promatra kroz matematički model depopulacije temeljen na susjednim naseljima Grebnice i Bazik, dobiva se relativno stabilan raspon koji sugerira da bi danas mogao imati oko 1.200 stanovnika. Grebnice su od 2013. do danas pale na oko 41 % svoje populacije, a Bazik na oko 34 %. Kada se uzme njihov prosjek, dobiva se koeficijent od približno 0,38, što primijenjeno na Domaljevac iz 2013. (3.295 stanovnika) daje procjenu od oko 1.240 osoba. Čak i kada se koriste povijesni podaci iz 1910. godine, prosječni pad Grebnica i Bazika kroz više od stoljeća upućuje na to da bi Domaljevac, slijedeći isti ritam, danas imao oko 900–1.000 stanovnika, što je opet u blizini šireg raspona oko 1.200.

Iako matematički modeli sugeriraju da bi Domaljevac mogao imati oko 1.200 stanovnika, lokalna iskustva i demografska dinamika govore drugačije. Za razliku od Grebnica i Bazika, koji su najveći val iseljavanja doživjela neposredno nakon rata, Domaljevac je tada imao nižu stopu iseljavanja. No nakon katastrofalne poplave 2014. godine započeo je snažan i ubrzan odljev, koji je u posljednjem desetljeću bio intenzivniji nego u susjednim selima. Upravo zato mještani procjenjuju da Domaljevac danas nema više od 800 stanovnika, što odgovara tek oko 24 % populacije iz 2013. godine.

Ova sumnja dodatno se potvrđuje i kada se pogleda dublja povijest: prema popisu iz 1910. godine Domaljevac je imao 2.186 stanovnika. Ako bi slijedio prosječni povijesni pad Grebnica i Bazika, danas bi trebao imati oko 900 stanovnika. No činjenica da je stvarni broj vjerojatno bliži 800 pokazuje da je Domaljevac u novijem razdoblju gubio stanovništvo brže nego što bi predvidjeli dugoročni trendovi.

Ako Grebničana i Bazičana realno ima oko 6 % manje od evidentiranog broja, slično bi vrijedilo i za Domaljevac. Tako da se može reći da Domaljevac danas ne bi trebao imati znatno preko 800 stanovnika koji stalno borave u selu. Tako barem govori matematički model.

No uvjerenja brojnih Domaljevčana još su pesimističnija. Neki smatraju da Domaljevac danas nema više od 700 stanovnika. Neki idu i korak dalje te govore o brojci od 600. Bez popisa teško je znati, ali na temelju svega rečenog brojka između 800 i 900 stanovnika trebala bi biti najrelevantnija dok se ne dokaže drukčije.

Što nam brojke zapravo govore: struktura, radna snaga i fertilitet

U raspravama o tome ima li Domaljevac danas 800 ili 1.200 stanovnika, ili pak manje, najčešće se promašuje ono što je zaista važno. Brojke same po sebi ne znače ništa ako ne govorimo o njihovoj kvaliteti. A kvaliteta stanovništva, njegova dobna struktura, radna sposobnost, fertilitet i održivost zajednice, govori puno više od pukog zbrajanja glava. U tom smislu, Domaljevac je već godinama u demografskom slobodnom padu, a mi se i dalje sporimo oko toga je li dno bliže ili dalje.

Jer što znači imati 800 ili 1.200 stanovnika ako je među njima sve manje djece, sve manje mladih obitelji, sve manje ljudi u radnoj dobi? Što znači broj ako se u prvi razred upisuje pet učenika, dok je samo jedna generacija osamdesetih imala preko dvjesto đaka iz Domaljevca, Bazika i Grebnica? Što znači broj ako se u selu više ne može naći radnik, pa poslove obavljaju stranci, jer domaćih jednostavno nema, ni fizički, ni u najavi? Što znači broj ako je fertilitet toliko nizak da se svaka nova beba slavi kao događaj (a možda bismo trebali slaviti i više), dok svaka sahrana postaje još jedan podsjetnik da ubrzano nestajemo?

U takvim okolnostima, rasprava o tome krije li se broj stanovnika ili ne postaje gotovo nebitna. Ne zato što broj nije važan, nego zato što je manje važan od onoga što broj otkriva. A otkriva da je Domaljevac već sada demografski prazan prostor, samo toga još nismo kolektivno svjesni. Ne izumiremo — mi smo već izumrli, samo nam to treba netko reći. To nije pesimizam, nego opis stanja koje se vidi u svakoj statistici, u svakom popisu, u svakom razredu, u svakoj kući koja se zatvori nakon smrti posljednjeg člana ili nakon što oni koji su ostali spakiraju kofere i odu put Frankfurta.

Brod tone, a veslati nema tko

I zato je pogrešno voditi bitke oko toga je li nas 800 ili 1.200. To je kao da se na brodu koji tone raspravlja o tome koliko je vode u potpalublju, umjesto da se pita ima li ikoga tko zna veslati. Jer stanje na terenu pokazuje da posada broda postoji, ali ne radi svoj posao. A to je možda i najtragičniji dio ove priče: ne izumiremo zato što je to sudbina malih mjesta, nego zato što oni koji bi trebali upravljati brodom već godinama gledaju u drugom smjeru.

Umjesto da se bave demografijom, jer ako se ona ne popravi, više nećemo postojati, oni se bave statistikom. Umjesto da vlast stvara uvjete za ostanak, ona se više bavi prebrojavanjem onih koji su otišli. Umjesto da se na Općini potiče radno sposobno stanovništvo, vlast se miri s time da poslove u Domaljevcu obavljaju stranci, mahom iz RS-a, jer domaćeg radno sposobnog stanovništva više nema. Umjesto da osiguraju uvjete za porast nataliteta, vlast se radije hvali projektima koji nemaju nikakve veze s budućnošću naše zajednice. A budućnost bez djece ne postoji, to je jedina istina koju nikakva politika ne može prešutjeti.

Da ovo ne bi zvučalo kao kritika upućena samo domaćoj vlasti, treba reći da je isto stanje na svim razinama vlasti i u cijeloj državi. Čast iznimkama.

Demografski procesi ne zaustavljaju se sami od sebe. Ne zaustavlja ih nostalgija, ne zaustavlja ih tradicija, ne zaustavlja ih ni puko prebrojavanje stanovnika. Zaustavlja ih samo ozbiljna, dugoročna i odgovorna politika koja razumije da je svaka beba važnija od svakog asfalta, da je svaka mlada obitelj važnija od svake svečane vrpce, da je svako radno mjesto važnije od svake političke izjave. A toga u Domaljevcu nema. Nema ni valjane strategije, ni mjera, ni volje. Postoji samo tišina i povremeno prebrojavanje koliko nas ima, uz žalopojke kako ćemo izumrijeti.

Zato je rasprava o brojkama zapravo simptom, a ne uzrok. Simptom nebrige, odsutnosti vizije i potpunog nerazumijevanja da zajednica ne živi od statistike, nego od ljudi. A ljudi odlaze. Ne zato što žele, nego zato što moraju. Odlaze jer nemaju gdje raditi, jer nemaju gdje živjeti, jer nemaju gdje odgajati djecu. Odlaze jer im nitko ne nudi razlog da ostanu.

I tu se vraćamo na početak: nije važno je li nas 800 ili 1.200. Važno je da se oni koji bi trebali upravljati brodom ne pitaju zašto se paluba prazni iz dana u dan. Važno je da se nitko ne pita zašto se u prvi razred upisuje 5 učenika, dok je jedna generacija nekada imala po 200. Važno je da se nitko ne pita zašto se kuće zatvaraju, a groblja šire. Važno je da se nitko ne pita zašto se u Domaljevcu „nešto radi”, a to nisu Domaljevčani.

I zato je najtočnija rečenica koju možemo izgovoriti možda upravo ova: mi ne izumiremo — mi smo već izumrli, samo toga još nismo svjesni. A vlast koja to ne vidi, ili ne želi vidjeti, nije posada broda. Ona je samo putnik koji se pravi da more nije hladno. I još nas u to uvjerava.

Što ostaje kad brojke prestanu lagati

Vrijeme je da prestanemo brojati i počnemo razumijevati. Da prestanemo raspravljati o tome tko je u pravu, a tko nije, i da se suočimo s činjenicom da se Domaljevac nalazi u demografskom stanju koje se više ne može prikrivati, uljepšavati ili relativizirati. Brojke nisu neprijatelj. Naš neprijatelj je odbijanje da te brojke čitamo kako treba. Jer brojke ne lažu.
Lažemo mi, kad se pravimo da nas se ne tiču.

Perica Dujmenović | domaljevac-samac.com