domaljevac-šamac.com
Portal za općinu Domaljevac-Šamac

ISELJAVANJE STANOVNIŠTVA: Traženje kruha nad pogačom ili…

Mali primjeri za velike odluke

0 1.000

- Postavite ovdje svoj oglas -

Iseljavanje stanovništva s ovih naših područja već neko vrijeme je top tema. Kad se kaže „naša područja“ ne misli se usko na domaljevački kraj (za čiji portal se piše ovaj tekst) ili Posavinu nego se misli na cijelo područje Balkana, jer je stanje u cijeloj BiH i zemljama u okruženju manje-više isto.

Nažalost, kada je u pitanju Općina Domaljevac-Šamac pa i cijela Županija Posavska, ali i Bosanska Posavina, ovaj proces migracija stanovništva je praktično okončan. Možda još samo općina Orašje može dati pokojeg novog migranta dok se proces iseljavanja iz Odžaka, a posebice s područja općine Domaljevac-šamac, uglavnom, završio.

Broj novorođene djece pečat je ovog vremena i pravi pokazatelj stanja stanovništva, svugdje, pa i u ovom dijelu Posavine.

Zna proći i nekoliko mjesece da se na području općine Domaljevac-Šamac ne rodi ni jedno dijete. U Odžaku je možda nešto manje bolje (nemam prave informacije). U Orašju je sigurno bolje, ali sve to zavarava, jer i tamo je stanje toliko jadno da je izlišno govoriti o nekakvom zadovoljavajućem  stanju po pitanja nataliteta.

Rađa se puno manje djece nego prije nekih 30-tak godina ili još ranije. I nije samo taj drastičan pad nataliteta mrlja koja prekriva sliku populacijskog prosperiteta. Problem je što je sedmero od deset rođene djece rođeno u inozemstvu. Još se nekako vode kao Posavci, a sva ta djeca će više ili manje biti asimilirana u društva gdje im sada roditelji žive i rade.

Dakle migracije stanovništva su učinile svoje. Narod se odselio. Otišao je s ovog područja, službeno, na neodređeno, ali se svi bojimo priznati da je to „neodređeno“ ponajbliže „vječno“. Kakvo je raspoloženje među iseljenicima ne zna se. Teško je za povjerovati da će se oni masovnije vratiti u zemlju svojih predaka.

Bilo je priče kako su ovakve migracije redovita pojava i da su se one dešavale i ranije. Tak govore oni koji nemaju hrabrosti prihvatiti stvarno stanje, pa se ovim tješe. Ili je bolje reći lažu sebe i druge, jer je uistinu teško progutati gorku pilulu kao činjenicu da nam je brojno stanje naroda desetkovano i da se više nikada nećemo vratit na stanje od prije tridesetak godina.

Mnogi vole istaknuti da je glavni razlog iseljavanja stanovništva teška ekonomska situacija i da ljudi iseljavaju u zemlje EU kako bi riješili svoju materijalnu egzistenciju. Kako bi preživjeli, jer se u BiH s prosječnom plaćom (u realnim sektoru) od nekih 600 ili 700 KM ne može preživjeti. Danas je možda prosjek nešto viši, ali u vrijeme masovnijeg iseljavanja on je bio čak i niži.

Načelno ovo je istina, ali nije jedina istina. Ima tu još puno faktora koje treba spomenuti i obrazložiti zašto nam je stanovništvo otišlo iz Bosne kao da se radi o zemlji kojom vlada kuga. Možda Bosnom i Hercegovinom i vlada kuga, samo to nije ona kuga izazvana bakterijom „Yersinia pestis“ nego je riječ o drugoj vrsti kuge. Ali o tom potom.

Još krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća ljudi iz ovih krajeva masovnije su pribjegavali ekonomskim migracijama. Uglavnom put Njemačke i Austrije. Tada je u pečalbu uglavnom odlazila tzv. glava kuće, dok su žena i djeca ostajala u Bosni. Jer trebalo je održavati imanje, obrađivati zemlju. Djeca su morala ići u školu. I nije bilo potrebe da svi sele. Onaj tko je otišao vani dovoljno je zarađivao da je mogao slati novac kući i njime uzdržavati obitelj. Za par godina rada u inozemstvu mnogi su skućili. U Bosni su napravili kuće, gospodarske objekte. Jednostavno stvorili su si uvjete dostojnog života.

Neki od tih gastarbajtera su ostali duže godina vani. Neki su se vratili u svoju Bosnu nakon par godina. Bilo je i onih koji ostali trajno vani. Za njima su otišle supruge i djeca.

Jedni od njih češće dolaze u svoj rodni kraj, drugi rjeđe, nekolicina možda nikako. Međutim, svi oni nisu utjecali na smanjenje populacije u domovini, ili se te promjene, ako ih je i bilo, nisu ostavljale traga na ukupnoj populaciji.

Novi val iseljavanja dogodio se negdje nakon velike poplave iz 2014. godine. S ovim novim iseljavanjem javlja se jedna bitna promjena u odnosu na ono iseljavanje koje smo imali krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća. Ta promjena se ogleda u tome da više u pečalbu ne ide samo glava kuće nego da se iseljavaju cijele obitelji. Iseljavanje čitavih obitelji podrazumijeva trajno iseljavanje. Jer onaj tko misli otići vani „da se malo pokrpa“ taj sa sobom ne vodi ženu i djecu. Nije lako ispisati dijete iz škole i prebaciti ga na školovanje u Njemačku ili drugdje u zemljama EU. Taj čin pokazuje da je u obitelj donijela nedvojbenu odluku da se trajno odseli vani.

Ova promjena puno govori o tome da ovi migracijski procesi nisu samo ekonomski. Svi stariji dovoljno pamte prošla vremena i znaju da se ranije živjelo oskudnije. Pa ta oskudnost nije natjerala ljude da pomišljaju na trajno iseljavanje iz ovih posavskih krajeva. Sada se to ipak čini. A to samo govori da osim teške ekonomske situacije postoje i drugi faktori koji presuđuju hoće li netko otići odavde zauvijek ili neće.

Ti drugi faktori su brojni, ali jedan svakako dominira. To je politička situacija i opće stanje u društvu. Društvo koje je stvoreno aktualnim politikama i prilikama koje su proizašle iz ovakvog sustava čine bolesno društvo. Brojne društvene anomalije i neuređen sustav sa izraženim porocima tvore neprihvatljivo okružje u kojem bi danas čovjek poželio živjeti i odgajati svoju djecu.

Loš, korumpiran i neuređen sustav ljudi mogu trpjeti neko vrijemo. Neki mogu i cijelo vrijemo, ali svi ljudi ne mogu svo vrijeme. Možda i mogu, ali neće, jer nema potrebe za tim. Jednostavno si spakiraju kofere i zapute se ka Zapadu. Tamo se svi manje-više snađu. Dobiju posao i plaće dostojne ljudskog života i ne brinu brigu hoće li moći dočekati prvi idućeg mjeseca. Ono što ih možda više privlači vani to je uređena zemlja u kojoj su svi isti. Država u kojoj je vladavina prava neupitna. Država u kojoj je korupcija svedena na minimum. Država jednakosti i jednakih prilika. Država u kojoj predsjednik nije glavna faca i država u kojoj su predsjednici političkih stranaka većini nepoznate osobe. Za razliku od naše države gdje je sve obrnuto. Dakle, država koja nije partijska država kao ova naša.

U nastavku će biti opisana tri primjera kako funkcionira naša država. Sva tri primjera su uzeta u obzir jer ih je autor ovih redaka doživio u tzv. bliskom susretu prve vrste. Ovakvih primjera ima napretek. I oni su samo jedni u moru sličnih koji u velikoj mjeri doprinose promišljanju naših građana zbog čega im se gadi ovakva država i zašto ih to potiče da napuste ovakvu neuređenu državu.

Primjer prvi:

Svi znamo da je u BiH platežno sredstvo konvertibilna marka. I znamo da se u trgovinama na malo ne mogu koristiti inostrane valute plaćanja. Brojni trgovački centri su, da bi ozakonili prikupljanja deviza, u svojim prostorima napravili mjenjačnice. Ne znam koliko ministarstvo financija ima uvida u takva financijska poslovanja, ali hajde da prihvatimo da je to OK. Unatoč tim pravilima svjedoci smo da se na blagajnama trgovačkih centara ipak trguje u stranim valutama plaćanja, što je nezakonito. I danas sam bio svjedok takvoj jednoj radnji u jednom trgovačkom centru u Orašju gdje blagajnica naplaćuje račun u stranoj valuti. Kusur je vraćen u KM. Izravna konverzije na samoj kasi?! Nezakonito je i po tome što ne postoji nikakav trag učinjene konverzije. Nema potvrde o izvršenoj konverziji niti kupac točno zna po kojem je tečaju izvršena ta konverzija. Kupac je naravno zadovoljan jer nije morao tražiti mjenjačnicu i obavio je kupovinu sa novcem koji je imao u lisnici. Praktično jeste, ali ponavljam nezakonito. I od strane kupca i od strane trgovca.

Mnogi će se zapitati o kojem se trgovačkom centru radi. Naravno, da ovdje neću otkriti o komu je riječ, jer to sada nije bitno. Nije tema ove priče. Ako to tržišni inspektori ne mogu da znaju ili neće da znaju onda je to problem države, na koji i ukazujem.

Možda svakoga od nas nije pretjerana briga kada vidi tak nešto. Ali takvo poslovanje je ozbiljan udar na fiskalnu politiku zemlje. Pogotovo ako se ovakve transakcije obavljaju masovno. A obavljaju se pogotovo u vrijeme praznika kada brojni naši dolaze kući na odmor. Neka probaju isto učiniti u Austriji ili Njemačkoj. Bilo bi im to zadnje što su uradili tamo.

Primjer drugi:

Kao pravna osoba još prije mjesec dana uputio sam službene dopise na više službenih adresa. Tražio sam informacije koje po Zakonu o slobodi pristupa informacijama u FBiH svakako imam. Nije traženo ništa što je nekakva tajna ili što se ne smije objavljivati. Dopise sam uputio na službene mail adrese više ministarstava u Vladi Županije Posavske. Njihovim službama i uredima. Nakon 15 dana od nikoga nisam dobio nikakav odgovor. Mail adrese su aktivne jer se sa istih adresa oni obraćaju meni kada njima nešto treba od mene, tj. od pravne osobe koju zastupam.

Nakon 15 dana opetujem zahtjeve i upite. I ponovo prođe novih 15 dana i apsolutno nitko ne odgovori. Razumijem da možda imaju zabranu da se obraćaju meni osobno, ali službena adresa pravne osobe nisam ja osobno i takvo ponašanje naše administracije je apsolutno neprihvatljivo.

Znamo da su sve službe javne uprave servisi građana i posao im je da služe građanima. Međutim, količina bahatosti, arogancije i izrazito neodgovorne i ovako neprofesionalne službe velike većine službenika, namještenika i organa vlasti vjerujem nije viđen nigdje u Europi.

Ponovo neću reći o komu se radi. Jer to ponovo nije važno. Važno je za ovu priču ukazati na trulost sustava i kako on utječe da se ljudi s apetitom odsele iz ovih krajeva bez da zažale i sekunde.

Opet, da ne bi bio zlonamjeran prema onima drugima koji savjesno rade svoj posao i koji su susretljivi, treba reći da ima i takvih. Nažalost, premalo. Možda zato što su na nižim razinama, pa im vlast nije udarila u glavu ili se uistinu radi o karakternijim ljudima u ovom trenutku ne mogu procijeniti.

Primjer teći:

Amaterski se bavim i voćarstvom. Ništa posebno. Tu i tamo za svoju dušu. Par desetaka voćaka u svom dvorištu i na svom imanju. Rekreacija koja me ispunjava i hobi koji mi pričinjava zadovoljstvo. Ali kad već držim te voćke potrudim se oko njih. Posebice oko nekih jer su zahtjevne za držanje. Odnosno, da bi uspješno rodile valja se oko njih malo više potruditi. Jedna od njih je i breskva. Svi koji imaju breskve znaju da je ona posebno osjetljiva na gljivično oboljenje poznato kao kovrdžavost lista breskve. Neću ovdje duljiti i opisivati program zaštite breskve nego ću samo za potrebe ovog teksta reći da je, između ostalih, potrebno tretiranje, fungicidom u tzv. fazi „Mišjih ušiju“. To je faza razvoj breskve u vrijeme otvaranja lisnih pupova. Ova faza kratko traje i za uspješnost sprječavanja ove opake bolesti nužno je obaviti tretiranje odgovarajućim fungicidom baš u to vrijeme. U suprotnom s plodom breskve se možemo pozdraviti, jer će bolest sigurno obuzeti voćku na način da će ona izgubiti gotovo sav list i da neće moći donijeti plodove.

Ja sam ranije za ovo tretiranje koristio Chromosov preprat „Chromodin S-65“. Budući da mi je nestalo ovog preparata otišao sam u jednu poljoapoteku na području naša županije s ciljem da kupim Chromodin. Ova posavska poljoprivredna ljekarna i sjemenarna je izuzetno popularna i kod njih uvijek vladaju gužve. Poljoprivrednici i hobisti kod njih masovno kupuju sve što im treba za poljoprivrednu proizvodnju. Lijepo izgleda i lijepo zvuči.

Uđem unutra i kada sam došao na red zatražim Chromodin s naglaskom da mi treba za tretiranje breskve u ovoj fazi razvoja biljke. Trgovac, inače agro stručnjak, mi kaže da nemaju taj preparat i preporuči mi jedan drugi proizvod. Također fungicid. Meni do tada nepoznat. Koštao je nekih 16 KM. I ide na 50 litara vode. Objasnio sam mu da mi je to puno i pitao sam ga imaju li manje pakiranje, za nekih desetak litara vode, jer mi je zapremina od 10 litara sasvim dovoljna za moje breskve. Odgovorio mi je da ima drugi preparat, ali da je ovaj koji mi je prvog ponudio bolji za suzbijanje bolesti. Budući da je bila gužva i nisam svojim prisustvom htio stvarati još veću gužvu odmah sam prihvatio njegov savjet i uzeo ono veće pakiranje. Puno mi je važnije da preparat djeluje nego što ću platiti koju marku više. Važno mi je bilo da sam dobio zamjenski, ali odgovarajući fungicid.

Došao sam kući i prije nego sam pripremio sredstvo za prskanje breskve odlučim na Internetu provjeriti što sam kupio i kakav je to preparat koji sam na preporuku inženjera u poljoljekarni dobio. Čisto da se podrobnije upoznam s preparatom da vidim od čega je i što s njim mogu tretirati. Višak informacija nikad nije na odmet.

Brzo sam našao stranicu proizvođača tog fungicida i lako se uvjerio da on nije namijenjen za tretiranje breskve, nego se koristi u tretiranju jabuka i krušaka. Dakle za posve druga gljivična oboljenja, ali ne i za kovrdžavost lista breskve, jer se u atestu preparata nigdje breskva ne spominje. Znači bio sam prevaren od strane prodavača, inače ovlaštenog i atestiranog stručnjaka za prodaju pesticida. Tko li mu samo dade dozvolu? Ili tko ga kontrolira u njegovim ovako neodgovornim poslovima na prizeman način, što nije nimalo bezazleno. Ipak je riječ o otrovima i prodavati „muda pod bubrege“ ne samo da je amoralno nego je i opasno. Mogu zamisliti koliko se kojekakvih preparata proda uvjetno rečeno nepismenim seljacima koji se ne mogu snaći i nemaju načina da provjere što su kupili i što im je „pošteni“ trgovac i stručnjak podvalio.

Nisam htio ići reklamirati podvaljeni preparat, jer mi je trebao i takav da tretiram jabuke i kruške. Iskoristio sam ga. Nisam na njemu izgubio. Izgubio sam na breskvi jer neću dobiti potreban i željeni rezultat. A i to je manje važno, jer moja dva stabla breskve (i jedno nektarine) neće mi donijeti veliku štetu. A što da sam imao više stabala i da se proizvodnjom breskvi bavim profesionalno. Vjerojatno bih pažljivije kupovao i vodio bi veću brigu o tome što kupujem. Međutim, koliko drugih proizvođača neće provjeravati i vjerovat će stručnjaku iz poljoprivredne apoteke. Ima li ovakvih primjera nesavjesne trgovine igdje u uređenim državama Europe? Teško!

Meni je samo povrijeđeno dostojanstvo, jer sam kao čovjek prevaren. I to na način da te čovjek gleda u oči i laže te samo da prodao ono što vjerojatno ne može prodati ili da ti proda bilo što samo da zaradi što više.

Uzgred da još napomenem da sam u dotičnoj apoteci znao i ranije kupovati preparate kojima je istekao rok trajanja. Ili koji su još bili u roku upotrebljivosti, ali u primjeni nisu dali rezultate. Vjerojatno zbog neadekvatnog uskladištenja. A znali su mi uvaliti sadnice voća koje nisu one koje sam tražio i sl. Izbjegavam ih, ali ponekad se zaboravim pa ih opet posjetim i kupim nešto.

Ponovo neću reći o kojoj se apoteci radi, jer to u kontekstu ove priče nije bitno.

Ali je bitno istaći ova tri friška primjera bolesnog i neuređenog društva. Tri primjera loših praksi koje normalnom čovjeku zgade i državu i sve što je u državi.

Ovi primjeri su možda banalni. Ali ovakvih i sličnih primjera ima na stotine. A svi oni doprinose općem dojmu i općoj percepciji koje imamo prema ovom društvu. Ovakvih stvari se nakupi čovjeku i ne preostaje mu ništa drugo nego da poželi odseliti odavde i da se više nikada ne vrati.

Nažalost, osim ovakvih primjera ima i onih koji su daleko opasniji, teži, neprimjereniji i koji čovjeku stvaraju daleko veće frustracije. A takvih i sličnih primjera na svakom koraku. Gdjegod da se okreneš. U svim sferama društva.

Naravno ima i onih lijepih primjera koje čovjek može pohvaliti. Ali kad se „najede“ trulih jabuka ni jedno mu voće više ne miriše niti mu dođe da ga hvali.

domaljevac-samac.com

- Postavite ovdje svoj oglas -

Učitavanje...