Stare igre iz Bosanske Posavine

Ostalo je još od antičkog vremena da, prvo što svaki narod poslije kruha traži i želi – jesu igre i zabave. U mladim ljudima buja život, vrije krv, bije srce, unutarnjost titra; sve to traži igru, zabavu, da u tome nađe svoje smirenje i odušak. Iako je naš narod živio u teškim vremenima i lošim prilikama, ipak je sebi stvarao igre i zabave kako je znao i mogao. Evo nekih igara kojih se mnogi od nas rado sjećaju, neke se još uvijek igraju, kod nekih su izmijenjena pravila, a neke igre su potpuno zaboravljene.

Bližka (Ćize – Blize)
Osnovno pravilo igre je, nabacivanje novčića uza zid, tko bliže dobaci nosi sve bačeno. Poznata igra “bližke” (ko će bliže zidu ili crti povučenoj na zemlji). Jedna od varijanti igre je i “tura-jazija” (pismo-glava) a pravila su bila sledeća (moguće su i lokalne varijante): prvo se baca na crtu, a zatim onaj ko je najbliže bacio uzima sve novčiće i baca ih zajedno u vis najavivši prije toga šta je izabrao, “tura” ili “jazija”, i sve novčiće koji pokažu izabranu stranu uzima sebi. Zatim sljedeći baca preostale novčiće i tako redom. Posljednji, koji ostane ne baca novčiće nego sve koji su preostali uzima sebi. To se u lokalnom žargonu zvalo: “što ostane zadnji nosi”.
Kod neke djece sam vidio sličnu igru sa sličicama umjesto novčića (fudbaleri, strumfovi i sl.). Sličica se stavi na ispruženi kažiprst i srednjak lijeve ruke, a potom lansira desnom tako što joj udarite čvoku).

Trula kobila
Dječja igra gdje igrači prve ekipe zabiju glave jedni drugima među noge (ispod dupeta, kao ragbisti), a prvi u redu je naslonjen na zid ili drvo. Igrači druge ekipe naskaču ovima iz prve na leđa, iz zatrke. Nastoje da im slome kičmu i poruše red, jer ako ne uspiju, onda oni moraju da budu “kobila”. Jedna od rijetkih igara u kojima su debeli bili popularni.

Poklape
Popularna dječja igra sa sličicama. Sastoji se u tome da se (uglavnom) dječaci koji imaju duplikate samoljepljivih sličica (sportisti, klubovi, automobili i sl.) koje skupljaju za album izdvoje, a potom u školskim prostorijama ili dvorištu igraju “poklape”. Igra se udvoje tako što svako da po jednu (a nekad i više) sličicu, prevrnu se licem prema podu, pa se poluotvorenim dlanom lupi po sličicama. Pobjednik je onaj koji ih prevrne na lice i odnosi obadvije sličice. Sličice se često, nakon dugog igranja tako lijepe jedna za drugu da ih je bilo teško prevrnuti. Sličice se tako poslije dugih igri oštete, da ih kasnije neće niko. Poslije duge igre najviše stradaju dlanovi, koji kasnije dugo bole.

Par – Nepar ili Pola – cijelo
Skupljanje raznih sličica (Formula 1, Mundijal), kada ti koja nedostaje onda igraš sa nekim Par – Nepar. Na primjer: Jedno od dvoje djece postavi sličicu na vrhove prstiju ispružene ruke. Drugo dijete udara svojom sličicom preko izgovarajući riječi “par” odnosno “nepar”. Ukoliko su obje sličice okrenute na istu stranu (zadnju ili prednju) obje dobija onaj koji je izgovorio “par”, a ako su različite, onda je nepar.

Mjenjaža
Mjenjaža je bila takođe vrlo popularna. I ovdje se radilo najčešće o sličicama koje su se skupljale. Svako je imao i duplikata koje je htio zamijeniti za sličice koje mu nedostaju u albumu. Prvo bi učesnici mjenjaže, pokazivali šta imaju za mjenjažu. Jedan lista štos, a drugi govori “imam” ili “nemam”, gledajući da nipodaštava ponudu, tako što bi na primjer, prvo rekao da sve ima, a onda bi ipak uzeo nešto. Cijenu je određivao zakon ponude i potražnje, ali je u principu cijena rasla što bi nekome ostalo manje praznih mjesta u albumu jer je on tada bio spreman da za sličice koje mu nedostaju ponudi više nego obično. To nije važilo za sličice sa rednim brojevima od 1 do 10 koje su po pravilu vrijedile mnogo više. Najviše je naravno, vrijedila sličica sa rednim brojem jedan za koju se nekada tražilo trideset, a u ranoj fazi sakupljanja, kada album tek izađe, moglo da se dobije i pedeset običnih sličica.

Igra školice, škole
Dječja društvena igra. Jednostavna u pravilima i zahvalna u količini rekvizita, ova igra je zahtijevala komadić krede za crtanje polja za igru, betonsku ili asfaltnu podlogu i kamenčić (pločica, najčešće od crijepa) kao sredstvo za određivanje toka igre. Početak igre je bilo bacanje crijepa u polje. Prvo se bacalo u polje jedan, pa onda sve redom do zadnjeg broja. Ovu igru su najčešće igrale djevojčice i dok je jedna bacala crijep druge su pjevale :”Čarala barala na crti se stvarala.” Jer po pravilu te igre nisi smio stati na crtu, niti je crijep za bacanje smio pasti na crtu. Veselo skakutanje na jednoj ili obadvije noge, po poljima označenim brojevima od 1 do 10 u betoniranom školskom dvorištu, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća bilo je jako omiljeno među nama djecom, a koliko primjećujem ta je igra i danas kod djece na repertoaru.

Igra cara, bana i lopova
Ta se igra sa dvije polovice klipića. Uzme se jedan stapić dužine 5-6 cm, raspolovi se po dužini, protrlja se izmedju dlanova i baci se na podlogu . Ako dobijete dvije unutarnje strane, ti si car, vanjske strane je ban i jedna vanjska jedna unutarnja to je lopov. Car sudi, ban kažnjava a lopov ko lopov nekad dobije nekad izgubi.

Račvice, praćke i pljuce
Za ovakve prilike smo koristili pljuce pravljene od tv antena, plastičnih flomastera i olovaka, municija je bila razna, od gume do raznih bobica i košpica.
Poslije smo došli da praćke koje smo pravili od metalne žice izolirane plastikom. Uglavnom smo rovili po starim krševima od bojlera, peći, televizora i radio aparata iz kojih smo vadili sve što je bilo žičano. Poslije ostane pravi „kupus“ na mjestu gde smo prolazili i nalazili krševe.
Municiju smo pravili od tanke bakarne ili aluminijumske žice, a koja je bivala lansirana pomoću elastične gume koju smo uglavnom vadili iz lastike. U početku smo gađali sve što leti (vrapce i golubove koje su djevojčice uglavnom zakopavale u zemlju, sahrane su bile redovne), a poslije smo počeli da se gađamo međusobno, uglavnom u noge od kojeg osjećaš bol kao da te je neko jako uštinuo. Bilo je opasno pogoditi nekog tim žičanim “metkom”. Mogao je da se zabije u oko i ošteti vid, ali mi o tome tada nismo razmišljali. Nismo se dugo tim igrali, jer smo počeli da gađamo i djevojčice čiji su očevi prijetili kako će nam iščupati uši. Praćke su se pravile većinom od gume za biciklo. Guma se sjekla na trake oko 2 cm široke i dužine oko pola metra pri kraju se pravila od komada kože ležište u koje se stavljao kamenčić koji je koristio kao municija.

Igra Partizana i Nijemaca
Igra koju su sva djeca pod utiskom domaće kinematografije redovito igrala jurcajući se po obližnjim šumarcima. Nijemac je uvek bio neko najomraženiji iz društva i samim tim “Nijemci” su često bili u manjini. Ponekad niko nije htio da bude Nijemac pa smo svi bacali kamenje (bombe) i pucali na zamišljenog protivnika.
Uvijek sam se kao mali čudio ljudima koji su pristajali u filmovima da igraju ulogu Nijemca, jer se to meni činilo kao velika sramota. Još uvek se sjećam kako me je potreslo kad je Boris Dvornik (naravno kao partizan) poginuo u jednom filmu. Nažalost, kako ovih dana čujem, današnja djeca po ulici jure neke druge “modernije” neprijatelje.

Graničar ili između dvije vatre
Ekipna sportska igra koja se igra na odbojkaškom igralištu bez postavljene mreže. Cilj je pogoditi loptom protivničkog igrača i tako ga izbaciti iz igre. Mi dječaci smo uvijek više voljeli igrati nogomet za vrijeme tjelesnog, ali su nas uvijek učiteljica i djevojčice prisiljavali na igru između dvije vatre.
Između dvije vatre se igralo s više djece, s tim da su dva igrača (graničara) ostajali van polja i prebacivali loptu svojim igračima u polju ili direktno gađali protivničke igrače. Svome pogođenom igraču možeš spasiti život, ako ga pogode a ti uhvatiš loptu prije nego što je pala na pod. Pobjednik je ona ekipa koja pogodi sve protivničke igrače, i tako ih izbaci iz igre.

Ringe ringe raja
U ovoj igri moglo je da učestvuje veći broj djece. Sva djeca su se držala za ruke, u krug i išli su, kao kad se igra kolo uokrug. Pri tome su pjevali: ” Ringe ringe raja došo čika paja, pa pojeo jaja, jedno jaje muć a mi djeca čuč”. Riječi su, inače, njemačkog porijekla; “Ring-Ring-Reihe”, dakle “krug-krug-red”. Na izgovorenu zadnju riječ sva djeca su trebala čučnuti. Ko ne čučne postaje mućak i ide u sredinu ili van. Igra se završava kad ostane samo jedan igrač.

Klikeri
Vjerovatno najomiljenija igra mnogih generacija dječaka. Osnovna pravila igre su sljedeća. Iskopa se rupa u zemlji, najčešće petom i to sa bosom nogom, jer tada rupa bude posve glatkih rubova. Rupu smo zvali roša. Onda svi igrači sa istog rastojanja bacaju prema roši. Ko bude najbliži ima pravo da gadja koga hoće. Ako pogodi odnosi taj kliker, kad promaši onda je sljedeći na potezu onaj što je iza njega bio najbliži roši. Klikera je bilo više vrsta, a posebno su bili omiljeni oni mali, jer ih je bilo teže pogoditi.
Bilo je više tehnika gađanja sa klikerima.
Tehnika bacanja klikera. Primjenjuje se na početku igre kad se gađa prema roši. To je najednostavnija tehnika upravo sa te, tehničke, strane gledišta ali, s obzirom na razdaljinu, zahtijeva jako dobru koncentraciju i precizno oko. Igrač stoji uspravljnih nogu, ali pognut u ledjima ka naprijed, i baca kliker širokim zamahom ruke ispred sebe (zamah rukom je otprilike od pojasa/struka do tačke gdje doseže igračeva ispružena ruka), pri tome se izbacivanje klikera, eventualno, može popratiti laganim savijanjem koljena, što na izvjestan način amortizuje sam “izbačaj” i jos preciznije usmjerava kliker ka željenoj putanji.
Klasična tehnika. Bočnom, prednjom stranom kažiprsta, savijenog u obliku kuke, pogura se kliker ka naprijed. Obično se primjenjuje iz čučećeg položaja, pri tome donja strana kažiprsta treba da je ovlaš iznad zemlje, tačno naspram klikera koji se onda gurne po zemlji kratkim trzajem iz zgloba. Jako precizna tehnika (ako teren nije grbav!), koristi se za razdaljine do pola metra. Pojedinci znaju kažiprstom gurati kliker ka naprijed, umjesto da ga gurnu jednostavnim trzajem “iz zgloba”, tom prilikom neizbježno je da “zarove” donjom stranom prsta po zemlji. To je nedopušteno. Siguran znak da je neko nedopušteno igrao, odnosno “zaderao”, je trag zemlje na donjoj strani prsta kojim je igrao. Sljedeća tehnika je malo komplikovanija, ali vrlo efektna tehnika, koja podrazumijeva iskusnog igrača. Ruka je u zraku (eventualno može biti oslonjena na gornju stranu butine, ako se kleči), kliker se pridržava vrhom (jagodicom) kažiprsta i noktom palca, zglob se maherski izvije ka cilju i kliker se ispaljuje “okidanjem” palca. Ovom tehnikom kliker dobija najveće ubrzanje, nije naročito precizna, ali je zato strašno efektna. Ako pogodiš, tako dobro “zvekne” i protivnički kliker se odbije par metara u stranu od mjesta gdje je stajao, obično se onda takav pogodak poprati uzvikom: “Tačno u ćelenku!”
Igra Žmurke
Ova se igra igrala, gde se god moglo: unutra, napolju, u šumi, na livadi. Igra se sastoji iz toga što jedan žmuri tako što se nasloni na zid, drvo ili bilo šta i broji do 100 a ostali se za to vrijeme sakrivaju. Onda počinje traganje. Kada onaj koji žmuri pronađe nekog ko se sakrivao, mora da ide do zida, drveta da ga “zapljune”. Ako svi koji se skrivaju uspješno “zapljunu” onog koji žmuri, jadničak će opet uz zid, drvo.Onaj koji se prvi nađe je sljedeći koji će tražiti.

Igra Firiza ili Klisa
Mislim da je firiz ili klis naša najstarija igra. i može se čak nazvati pretečom baseball-a. Za igru je bilo potrebno imati Firiz ili Klis koji je bio mali komad drveta oko 10 cm dug, zatim Maočku, komad drveta oko pola metra dug i Babu, tj štap koji se zabode u zemlju. Igra se tako što jedan igrač stane pored babe, u jednoj ruci drži firiz a u drugoj maočku. Maočkom udari firiz i gleda da ga što dalje odbaci. Protivnici se rasporede na solidnoj udaljenosti i pokušavaju da uhvate firiz. Ukoliko ga uhvate poništavaju se svi do tada skupljeni poeni u protivnika. Ako ne uhvate firiz onda jedan baca firiz i nastoji da ga baci što bliže babi. Onaj igrač što ima maočku pokušava da firiz ponovo odbije. Udaljenost na kojoj firiz padne mjeri se maočkom i to je onda broj poena. Ako je udaljenost manja od dužine maočke onda je na redu ona ekipa koja je hvatala firiz. Pobjednik je ona ekipa koja prva skupi 101 poen.

Zuja – Zuka
Igra se igrala tako da jedan igrač okrene leđa, a ostali igrači ga udaraju (rukom). Igrač koji prima udarac okrene leđa suigračima tako što dlanom jedne ruke pokrije dotičnu stranu lica (kao konj, da ne bi vidio ko ga udara!), a drugu ruku, sa otvorenim dlanom, proturi ispod suprotnog pazuha tako da mu ona počiva, otprilike, na ramenu, odnosno plećki. Ostali suigrači, zapravo samo jedan od njih, (mada se zna desiti da dobijes seriju udaraca, ali onda bi, po pravilu, trebao da ide na tvoje mjesto onaj koji te je zadnji udario!), opali ti “pljesku” po otvorenom dlanu koji počiva na leđima.
Nakon udarca svi igrači glasno zuje: Zzzzzzzzzzz!!!?, sa zagonetno ispruženim kažiprstom (čik, pogodi?!) uperenim u jadnika koji je primio udarac. Ako pogodiš ko te je udario – na tvoje mjesto ide raskrinkani udarač, a ti dobijaš pravo da udaraš. Na osluženju vojnog roka (JNA), igra je znala da poprimi izuzetno težak (čitaj: krvnički) karakter, tako što su pojedine “džombe” znale udarati tako jako (pesnicom, a ne dlanom otvorene sake!) da su “gustere”, koji su, po pravilu, uvijek primali udarac, znale otpremiti u “stacionar”, na prvu pomoć.

Fote
Igra kojoj većina nas duguje prve legitimne poljupce jer su određeni žrijebom, a nelegitimne jer nisu priželjkivani od druge (poljubljene) strane. Starije generacije su upražnjavale neuporedivo tvrđu varijantu (“Masne fote”). Sjećam ih se k’o sad. Pa kad te poljubi tvoja simpatija, nekada ti i namjeste tako, to je doživljaj dana. Eh, lijepa su to vremena bila.
Svaki od učesnika izabere jedan sitan predmet (dugme, papirić, kamenčić….) i to je njegova Fota. Onaj koji vodi igru drži sve te Fote u ruci, izvlači jednu i pita: “Što da radi ova Fota?” Onda se zadaju “zadaci” i igra počinje.

Eberečke ebertute
Eberečke ebertute
eber koga će te?
Dvije ekipe, drže se za ruke. Izvikuje se gore postavljeno pitanje a izabrana osoba se trčeći pokušava probiti kroz protivnički red. Ako ne uspije ostaje u protivničkoj ekipi.
A sva poenta je da curice igraju protiv dječaka, jer kad se ne probiješ, pređeš u suprotni tim, i sa njima se držiš za ruke! To je pravo uzbudljivo kad ti je oko 10 godina!

Krađa trešanja (voća) po susjedstvu
Neznam da li da ovo svrstam u igru, ali to je bila naša omiljena zabava. Susjedi su na sve moguće načine pokušavali spriječiti krađu. Mi to i nismo smatrali krađom. To je bila jednostavno igra. Najčešće smo krali trešnje od babe Lize Lorenz, koja je imala veliki voćnjak kod Hrasta. Ona je pokušavala na svaki način da zaštiti trešnje od nas. Čak je jedno vrijeme vezala i psa ispod voćki, ali ni to joj nije pomoglo. Poslije, kad se Baja Iveljić počeo brinuti o voćnjaku, bilo je malo teže doći do trešanja, ali smo mi uvijek nalazili neko riješenje kako ćemo se dokopati tih naših poslastica. Čak nismo ni provjeravali da li su trešnje ucrvane . Kad su trešnje bile ucrvane govorili smo da su trešnje „sa mesom“. Da., ponekad su nas vlasnici puštali da beremo voće po komšiluku, ali samo ako ne lomimo grane. Krale su se, inače, pored trešanja, još i zelene šljive, lubenice, kajsije i breskve.

Igra Prstena
Prstena se kod nas igralo samo u zimu, i to do početka korizme. Za igru je potreban prsten, koji se najčešće pravio od prazne lovačke čahure i deset kapica, što su se pravile od razrezanih šešira. Ova igra se igra i danas i u nekim mjestima postoje turniri u prstenu. Nekada se za Božić igralo prstena u onoj kući koja je te godine dobila novog zeta. Poseban je gušt bio pobijediti zeta, odnosno njegovu ekipu. Igra Prstena je u brčanskoj općini bila izuzetno rasprostranjena. Najpoznatiji igrači su svakako bili iz Boća, Boderišta, Zovika, Dubravica, a dobrih igrača je bilo u svakom selu. U našem selu je bilo dosta dobrih igrača prstena, a svakako među najboljima su bili Mato Iveljić, Jakov Josić – Baća. Augustin Blažević – Rus, Slavko Krajina, Ambra Knežević, Marko Marković, Martin Josić, Tunjo Gutić, Branko Gutić, Marjan Gutić i drugi.
Pravila igre prstena su se malo razlikovala u pojedinim dijelovima Bosne. Kod nas se igralo ovako:
To je bila tradicija i točno su se znale ekipe iz pojedinih sela, koje su jake, a koje slabije. Igra je dosta jednostavna. Imaš deset Kapica (polovice od gornjeg dijela starog šešira) i prsten, a to je mesingana patrona od lovačke puške.
Lijepo staviš patronu između kažiprsta i srednjeg prsta lijeve ili desne ruke, zavisi jesi li ljevak ili dešnjak. Drugom rukom stavljaš kapice preko šake da pokriješ prsten i slažeš kapice po ponjavi na podu. Ispod jedne od tih deset kapica moraš ostaviti prsten tako mirno da protivnik ne pročita trzaj ruke ili mimiku na licu ili pročita znak na očima. Većinom je igrač koji pokriva nabijao šešir na oči da mu se oči ne vide. Kad si pokrio, ostavio svih deset kapica po ponjavi i među njima u jednoj ostavio prsten, protivnik je tražio prsten podižući po jednu kapicu. Prve dvije je tražio pune, odnosno gdje je prsten, to su bili Konj i Ciganka, i brojali su se po jedan poen, za skrivača, ako prsten nije nađen. Mogla se dići i treća kapica tzv Đul (Đulati), ako si bio siguran da je prsten u njoj. Ako nije pronašao u prve dvije Konju i Ciganki, mora tražiti četiri prazne i to prve dvije su Desetke, znači ako prsten bude u jednoj od njih skrivač dobija deset poena, treća je Sedmica, četvrta Šestica. Ako je pogodio da su te četiri kapice prazne, sada traži za sebe Punu kapicu, a to je onaj Đul, odnosno treća kapica. Ako ne pronađe ni u njoj prsten opet traži praznu, ako je slučajno promašio pa bude puna, broji se četiri poena za skrivača, a ako je prazna, tada su ostale samo dvije kapice, i igrač mora pogoditi ispod koje je prsten da bi ga uzeo i on počeo skrivati. To se obično zove ubi – osta. Ako ni sada ne pogodi skrivaču se broji jedan poen, i skrivač ponovo skriva. Ako protivnik pogodi u prvoj kapici Konju, skrivaču se ne broj ni jedan poen i počinje skrivati ekipa koja je pronašla prsten tj. Konjila. Ako pronađe u drugoj kapici, Ciganki, skrivaču se broji jedan poen, a ekipa koja je Ciganila prsten počinje skrivati. Znači skrivač ima svojih Šest kapica gdje se njemu broje poeni, a onaj koji pogađa ima četiri da pronađe prsten za sebe. Za skrivača su : Desetka , pa druga Desetka, Sedmica, Šestica i zadnja kapica, koja se broji jedan poen, a za onoga koji traži su Konj, Ciganka, Đul i zadnja. Kad se skriva prsten, prva kapica se zove Prvica, posljednja kapica je Pošljo, a kapica u sredini je Čaršija. Inače igraju dvije ekipe, koje mogu biti s po jednim igračom pa na više do šest na svakoj strani. Ispod ponjave se stave novci, svaka ekipa stavi isti iznios, ali pojedini igrači mogu stavljati različite iznose, a ako neki ne želi igrati u novac ne mora staviti ništa. Tu bude dosta publike koja može položiti novac na jednu ili na drugu stranu, ali svota svake ekipe mora biti jednaka. Pobjednici dijele koliko su uložili, znači 100% dobitak na uložena sredstva. I pored toga što se ova igra igrala u novac, niko je nije svrstavao u kocku, nego u igru, odnosno seosku zabavu, uz koju se prikraćivalo duge zimske noći.

Mućak
Dok su dječaci igrali nogomet, odraslije djevojčice su rado igrale igru koja se zvala mućak (mućak – pokvareno jaje). Od rekvizita bila je potrebna samo jedna maramica, u nas zvana krpica. Djevojčice bi čučnule uokrug a jedna bi od njih polako obilazila s rupčićem. Nisu se smjele okretati, jer bi djevojčica koja je nosila rupčić trebala ga spustiti neprimjetno iza jedne od suigračica. Ako bi ova ipak napipala rupčić iza svojih leđa prije nego što bi ova došla do nje, dizala bi se, nosila rupčić uokolo, a djevojčica koja ga joj je ostavila zauzimala njezino mjesto. Ako je pak rupčić ostao neprimjećen dotična bi curica ulazila u središte kruga i bila tzv. mućak sve dotle dok ista sudbina ne bi zatekla drugu sudionicu igre.

Naravno ovo su samo neke igre, koje su mi pale na pamet, ali postojalo je naravno još drugih igara, koje su imale više karakter sportskih igara, kao što su; hrvanje, povući se klipa, povući se kuke, skakanje s mjesta, skakanje izatrke, potezanje konopa, zguliti jarca itd. Možda mnogi danas i ne razumiju ove grane sporta. Za zgulit jarca potrebna je velika gipkost i elastičnost: nađe se ravna grana na drvetu, uhvati se objema rukama za tu granu, a onda se zamahne nogama tako da one prođu ispod grane a između ruku, te se natraške prebaciš na zemlju. Ovo je vrlo naporno, ali i vrlo gimnastično, jer se svaki mišić stavlja u napetost. Većinom to rade djeca.

Autor: Stjepan Starčević | domaljevac.com (arhiva)