Reportaža o Domaljevcu u sarajevskom Oslobođenju
Najveće prijeratno selo na umoru
“Najveće prijeratno selo na umoru”, uvodni je naslov teksta objavljenog na portalu oslobodjenje.ba koji govori o našem Domaljevcu. Dalje u naslovu teksta se kaže: “Prema zvaničnim podacima tu živi oko 2.500 ljudi, ali spuštene roletne i prazne kuće govore drugačije…”
Mi sami znamo kakvo je stanje u Domaljevcu, a kako su to vidjeli novinari iz sarajevskog oslobođenja možete vidjeti u njihovom tekstu koji prenosimo u cijelosti bez ikakve uredničke intervencije.
_________
Prije rata u Domaljevcu su živjela 4.152 stanovnika. Najoptimističniji podaci danas, ukoliko se uzme popis stanovništva iz 2013. godine, kažu da u ovom mjestu živi 3.295 Domaljevčana, ali i to je daleko od istine.
Općinske vlasti tvrde da je ostalo barem 2.500 Domaljevčana, dok sa terena, iz ulica u kojima od deset kuća u samo jednoj od njih gori oganj u zimskim danima, dok su na prozorima ostalih čvrsto spuštene roletne, dolaze poražavajući podaci koji kažu da jedva ima i hiljadu stanovnika.
Cvijeće i životinje
Među tih hiljadu su i Jelena i Đuro Anđić, bračni par u penziji koji je svoj mir našao u sve praznijem Domaljevcu. Jelena je penzionisana učiteljica, a suprug Đuro je sekretar škole u kojoj je Jelena radila. Kako kažu, nedostaju im komšije, nedostaju im puna dvorišta i iznenadne posjete, ali se polako i navikavaju na mir koji vlada u njihovoj ulici.
– Bilo bi bolje da su komšije tu. Često mi naumpadne prijašnje vrijeme, kad smo se okupljali, kad smo imali vremena jedni za druge, kad stalno neko ima u dvorištu. A danas je došlo vrijeme da niko nikoga ne posjećuje, niti se dolazi često, ali više nema ko ni doći. To mi najviše nedostaje, kazala nam je Jelena Anđić.
Anđići kažu da nikada nisu ni pomišljali napustiti Domaljevac iako im je jedna kćerka otišla u Njemačku. Imaju dvije penzije i bave se poljoprivredom, čime ispunjavaju svoje dane.
– Sad imam penziju i nikad mi nije palo na pamet da odem odavde. Bavimo se svačim i meni je jako lijepo ovdje. Jedna kćerka je u Njemačkoj, a druga je u Graničnoj policiji, u Orašju. Držimo svinje, kokoške, radimo u plasteniku, imamo malo cvijeća i tako nam prolaze dani, dodala je Anđić.
Koliko Domaljevčana danas nema u rodnom kraju, najbolje ilustruje slučaj Đure Kesića, hroničara, politologa i stalnog kandidata na izborima za načelnika ili vijećnika, na kojima stalno gubi. Kaže nam da je to zbog njegovog antihadezeovskog opredjeljenja. Đuro Kesić od 2014. godine, otkad je ostao bez posla, uređuje dvorišta u susjedstvu.
– Da bih opstao i zaradio za život, sad baštovanim i održavam desetak dvorišta u svojoj okolini. To mi daje neki minimalni dohodak od kojeg možemo preživjeti supruga i ja, dok su djeca vani. Sve su to prazne kuće ljudi koji dolaze samo za praznike. Ja održavam njih desetak, jer za toliko imam snage, a praznih kuća je daleko više, ispričao nam je Kesić.
Prema njegovim riječima, zvanični podaci o broju stanovnika u Domaljevcu su daleko od stvarnih. Kako kaže, u Domaljevcu živi jedva hiljadu ljudi iako je i ta brojka prenapuhana. Od prijeratnog najvećeg sela u Bosni i Hercegovini, Domaljevac je postao tek blijeda sjena.
Sa načelnikom Domaljevca se djelimično slaže o razlozima zbog kojih je sve manje stanovništva u ovom mjestašcu na Savi iako smatra da je za sve kriva korupcija. Načelnik Stjepan Piljić (HDZBiH) kaže da su tri osnovna razloga za odliv stanovništva, koji se dešavao periodično od kraja rata do danas.
– Točne brojčane podatke nemamo, ali svakako je jasno da je trend odlaska dosta izražen. To se kretalo periodično, a posebno je do izražaja došlo nakon poplava 2014. godine, kada smo imali pojačan trend odlaska. Tu je bio i ulazak Hrvatske u EU, jer naši ljudi imaju mahom hrvatsko državljanstvo i olakšan pristup evropskom tržištu rada. Mi se pokušavamo nositi s tim problemom onako kako najbolje znamo, ali ohrabruje barem da ljudi koji odu ne zaborave svoj kraj, rado mu se vraćaju i vezani su za njega. Ja se nadam da će tako biti i u budućnosti, govori nam načelnik Piljić.
Općina u saradnji sa dijasporom radi na uvezivanju stanovništva, ali i poslovnih subjekata, dok sama kroz različite projekte pokušava poboljšati životne uslove. Domaljevac još nema sistem vodosnabdijevanja, ali to će vrlo brzo biti riješeno.
– U tijeku je projekt vezan za izgradnju vodovoda, u koji smo dosad uložili dva miliona KM. Već smo odmuljili sustav i možemo već u idućih nekoliko dana početi priključivati korisnike. Radimo i vodozaštitni parapetni zid u vrijednosti 1,6 miliona KM sa Agencijom za zaštitu vodnog sliva Save, kako bismo zaštitili ovaj kraj od novih poplava. Mislim da ovim šaljemo poruku ljudima da je ovo sigurno mjesto za povratak, dodao je Piljić.
Termalne vode
Kesić smatra da vlast ne radi dovoljno na tome kako bi iskoristila potencijale po kojima je Domaljevac poznat. Prije svega, ne koristi dovoljno potencijale rijeke Save ni u poslovne ni u turističke svrhe, a kao posebno neiskorišten potencijal Kesić vidi izvore termomineralne vode ispod Domaljevca.
– Izvor termomineralne vode, temperature od 86 do 95 stupnjeva Celzijusa, nevjerovatan je kapacitet koji propada. Mi i dan-danas imamo ruševine staklenika od prije rata, u kojima se proizvodilo luksuzno cvijeće, povrće, i to je zlatni period našeg rada. Zapošljavano je 50 radnika, a sad ti staklenici, koji su društvena imovina, propadaju jer vlast to ne prepoznaje, kazao je Kesić.
Izvor: oslobodjenje.ba