domaljevac-šamac.com
Portal za općinu Domaljevac-Šamac

Prof. dr. sc. Vera Rede: Najobrazovanije Grebničanka

0 203

Ne samo kod nas, nego i u svijetu, nema mnogo žena među doktorima znanosti. Čak i u najrazvijenijim zemljama, sa visokim stupnjem demokracije i poprilično dobro riješenim pitanjem ravnopravnosti žena. A da neka žena doktorira na području tipično muških znanosti, to je već prava rijetkost. Kako je naša Vera baš to postigla, mislim da zaslužuje posebno, počasno mjesto na spisku Grebničana.

- Postavite ovdje svoj oglas -

“Rođena sam u Grebnicama, selu u Bosanskoj Posavini, nizvodno od ušća rijeke Bosne u Savu. Kada sam krenula u školu tamo nije bilo ni struje. Rijetko koja curica je upisivala srednju školu, a iz moje generacije ima i onih koje su išle samo do četvrtog razreda osnovne. Neke nisu imale priliku… Kako su me jedva pustili u srednju školu, mislila sam da je bolje upisati tehničku školu nego gimnaziju i ići korak po korak, pa onda daj Bože da dođe i faks. Iako su mi falili neki predmeti iz opće kulture, pogotovo likovni jer sam jako voljela crtati, tehničko crtanje je bila dobra kompenzacija.

Vera Rede izvanredna profesorica

Naravno da sam kao sumještanin imao priliku upoznati Veru, i to još kao djevojčicu, mlađu sestru moje školske drugarice Mande. Sjećam se samo da je u tom periodu bila ozbiljna, poslušna, tiha i pametna. Sa radošću smo dočekali mi, malo stariji, kada je porasla da se može uključiti u našu omladinsku organizaciju, koja je tada bila najbolja i mnogo šire od šamackog područja. Njen otac Marko, koji ti je znao reći ono što misli, makar ti se to i ne dopadalo, nije bio baš oduševljen njenom željom da se druži sa „komunističkom” omladinskom organizacijom. No, kako su tamo bili uglavnom pristojni momci i djevojke, nekako je bio popustljiv. Tako smo dobili Veru i priliku da se još više uvjerimo u njene vrijednosti.

Kada je pošla u srednju školu,Vera je uradila nešto neuobičajeno. Upisala se u mašinsko-tehničku školu, mada su djevojčice tada najviše išle u ekonomsku, trgovačku, gimnaziju, medicinsku… Ja sam joj predavao u trećem i četvrtom razredu, i koliko se sjećam u njenom odjeljenju su bile četiri djevojke, a sve ostalo su bili muškarci.

Ali Vera nije ni u čemu zaostajala pred njima. Naprotiv, često je bila ispred. I to ne samo u učenju, nego i drugim aktivnostima. Košarku je igrala bolje od mnogih muških, i kada se trebalo rasporediti u dvije ekipe, znam da su se svi borili da ugrabe Veru, jer je bila korisna i u igri, ali u pogađanju koša niko joj nije bio ravan. Strast za igrom i nadmetanjem u sportu nije je ni do danas napustila. Bavi se alpinizmom i osvaja planinske vrhove po raznim zemljama (planinarila do vrha Sv. Ilija na poluotoku Pelješcu, najvisi osvojeni vrh 2998 m u Dolomitima), vesla za fakultetsku žensku ekipu – četverac s kormilarom, s kojom je osvojila i zlatnu medalju na Sveučilišnom natjecanju, i mislim da je i to jedan od razloga što je još uvijek mlada ne samo duhom, nego i tijelom. I sada ima djevojačku figuru.

Stizala je sve obaveze obaviti na vrijeme. Nije živjela u izobilju, ali ni bijedi, i uvijek je znala rasporediti i uskladiti svoje želje i mogućnosti. Nije nametljiva, ali za svoje ciljeve se umjela izboriti svojim tihim metodama. I zabaviti se stizala, ali nije ni u tom pretjerivala. Ponekad smo čak i zajedno bili na nekim zabavama kao prijatelji, mada sam ja tada bio njen profesor. Još više smo se zbližili kad sam počeo češće bivati sa Jokom, sadašnjom mojom ženom.

Često me pitaju kako sam uspjela spojiti roditeljstvo i profesionalne obaveze. Nije uvijek bilo lako, pogotovo u fazi pisanja doktorata uz troje male djece, česta bolovanja i izostanke s posla. Srećom, uvijek sam nailazila na istinsko razumijevanje svojih kolega. Mislim da je danas muškarcima i ženama teško ako žele imati djecu i to je žalosno. Jer sve je lijepo i važno, ali obitelj je najvažnija.

Vera Rede izvanredna profesorica

Nakon srednje škole više i nije bilo veliko iznenađenje što je Vera upisala strojarski fakultet. To se već od nje i očekivalo. Ali, istina je i to, nije se očekivalo da će postati još i doktor znanosti u toj oblasti. Do sada to nije uspjelo ni jednoj ženi iz Grebnica, a veliko je pitanje kad će se neka sljedeća odvažiti na tako dug i težak put. Jer i Veri je trebalo mnogo truda, mnogo više nego nekom muškarcu. Sjećam se našeg višednevnog druženja u Holandiji prije nego što je doktorirala. Imala je troje djece, rješavala trajnije stambeno pitanje, i borila se sa ispitima u isto vrijeme. Za ono nekoliko dana koliko je provela sa mojom obitelji, taman smo stigli obnoviti neke uspomene, prepričati šta se sve dogodilo u međuvremenu, i porazgovarati o budućnosti.

Ono što do tada nisam dovoljno znao o Veri, to je bila njena uloga mame. O tome smo dugo poslije njenog odlaska Joka i ja razgovarali. Ona je o svojoj obitelji, o mužu Mladenu, veterinaru, a pogotovu o djeci, govorila sa toliko topline i nježnosti da ste morali zavoljeti i tu djecu, i obitelj, i nju kako majku. Kada je ona izgovarala imena djece, koja su mi se od tada upravo zbog toga tako trajno urezala u sjećanje, (Stjepan, Ivo i Grgur), poželjeli ste da ste na mjestu te djece i da vas neko toliko voli. I kada im je spomenula neku grešku, ta greška se činila kao vrlina i jedino moguće rješenje. Osjećali ste potrebu da ustanete pred takvom majkom i pomalo se osjećali krivima i pitali u sebi: „Jesam li ja zaista dovoljno dobar roditelj?”

Poslije se zna: Vera je ubrzo po povratku kući i doktorirala i sada radi veoma odgovorne poslove. Da ne prepričavam to, pogledajte njen službeni životopis iz kog je sve jasno. Ali ono što želim naglasiti je da je Vera ostala dobar i pošten čovjek, i da imam mogućnosti, uz titulu doktora znanosti koju je već zaradila, ja bih joj dodijelio i titulu doktora ljudskosti.

ŽIVOTOPIS:  Vera Rede (rođ. Blažanović) rođena je 01.12.1960. u Grebnicama, Bosna i Hecegovina. Osnovnu školu pohađala je u Grebnicama i Domaljevcu, a srednju, strojarsko tehničku, u Bosanskom Šamcu. Nakon toga upisala se na Fakultet strojarstva i brodogradnje (FSB) Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala je 1985. godine.
Pripravnički staž je odradila u Institutu za materijale, tvornice Đuro Đaković u Slavonskom Brodu. Oko tri godine radila je u tvornici Nikola Tesla u Zagrebu, na poslovima u operativnoj pripremi proizvodnje.
Od 1989. asistentica je u Zavodu za materijale, Fakulteta strojarstva i brodogradnje u Zagrebu.
Magistrirala je 1996. godine na Fakultetu strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu, s radom pod naslovom “Utjecaj antimona na rast sivog lijeva” i time stekla stručni naziv magistre tehničkih znanosti iz znanstvenog polja strojarstvo, smjer: Materijali u strojarstvu. Na istom fakultetu, u travnju 2004. doktorirala je disertacijom “Utjecaj mikrostrukture zavara dupleks čelika na otpornost prema trošenju”.
Uključena je u izvođenje nastave na Zavodu za materijale i na Tehničkom veleučilištu.
Aktivno je sudjelovala u radu na projektu “Istraživanje sistema sirovina i materijala Republike Hrvatske” (2-08-181), i na projektu “Upravljanje procesima trenja i trošenja primjenom triboloških materijala” (0120-027). Trenutno sudjeluje na dva znanstvena projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske: „Istraživanje strukture i svojstava tehničke keramike i keramičkih prevlaka” i „Istraživanje pouzdanosti materijala u energetskim postrojenjima“. Osim toga sudjeluje na međunarodnom, hrvatsko-slovenskom projektu „Karakterizacija sastava i mehaničkih svojstava PVD keramičkih prevlaka“.
Zbog stručnog usavršavanja, tijekom 2000. godine, kraće vrijeme boravila je na Institut für Werkstoffe der Ruhr-Universität, Bochum.
Članica je Hrvatskog društva za materijale i tribologiju. Služi se engleskim i njemačkim jezikom.

Ivo Kobaš | domaljevac.com (arhiva)

- Postavite ovdje svoj oglas -