domaljevac-šamac.com
Portal za općinu Domaljevac-Šamac

Priče: Komaljike

0 156

- Postavite ovdje svoj oglas -

Kako bi mi naše stare bake, rekle: „o jebote kote“, otkud o komaljikama da pišeš? Ja, baš o njima. O komaljikama, ili komušikama, paturini, o okrunjenim klipovima kukuruza, žita kako se to ranije kod nas (pogrešno) zvalo. Te komaljike su možda ponajbolji primjer kako se ranije sve moralo iskoristiti, ništa se nije bacalo, sve je imalo svoju uporabnu vrijednost.

Komaljike, one prave, mogu se dobiti samo na jedan način – ručnim komanjem kukuruza. Nije to lagan posao. Pogotovo kada je trebalo nakomati veće količine i voziti zrno u vrećama, onim velikim, jutanim, žujarama, u vodenicu na Sauljama, na Učajku, da se samelje, sitno, najrađe bijelić, za provu i puru (palentu). A brašno vrati kući u vrećama brašnarama (gusto tkanje) ili torbama, kratkim vrećama sa ili bez uprtača. Za nas koji smo bili malo podalje od Save, hasićane, tišinjane, novoselce, zasavičane… sam odlazak u pravu, na vodeni točak pokretanu, ploveću vodenicu ispod mosta na Savi, prema Tursinovcu, bio je svojevrstan događaj. Puno veći nego domlječanskoj, grebničkoj, bazičkoj djeci koji su uz i sa Savom odrastali. Naša Sava je bio Žendrag.

Sjećam se kako smo kao djeca dočekivali familiju i goste iz Domaljevca, Grebnica, Bazika za seoske blagoslove. Za Svetog Antu “donjanskog” ili “zimskog” dolazili bi na saonama, zvona i zveckanje konjske opreme bi se kroz ledeni zimski zrak čula još od Tišinske crkve, a za Svetog Antu “gornjanskog” ili “ljetnjeg” sa zaprežnim drvenim kolima, koja su se isto tako daleko čula, ali ne zvona, nego metalnim šinama okovani drveni točkovi po testi sa utabanim šljunkom. Zimi, na drvenim saonama, muškarci u debelim janjećim kožuvima, do pojasa ponjavama prekriveni, parali su smrznuti zrak kožnim bičevima, žene u “misnim” rekljama, cipelama “antilopkama”, duboko umotane u krpe rodičanke, mnoge sa zagrijanim crijepovima ili ciglama ispod sebe, a djeca u gumenim “bata” čižmama ili kaljačama sa vunenim ručno pletenim čorapama dokoljenkama i još priglavcima preko njih, debelim džemperima na pruje, sa vunenim kapama “sa kićurom”, nisko, do prmrzlih, crvenih nosića navučenim, sa toplim šalićima oko vrata. Išlo se tada u goste na nekoliko dana. Svi, i domaćini i gosti bi spavali na zemljanom podu, kamarama slame prekrivenim pređnim ponjavama, ali svi bili sretni i zadovoljni. Neka mi oproste domlječani i grebničani, nije bilo gizdavijih i ljepših zaprega, konjskih oprema, vilovitijih konja i ponosnijih vlasnika i kočijaša nego Bazičana! Znalo se uvijek kada dolaze gosti iz Bazika, a u avlije njihovih domaćina po vazdan su dolazili radoznali susjedi da pregledaju drvena zaprežna kola, da potapšaju zapuvane konje prekrivene izanđalim vojničkim ćebadima kroz koje se pušili oblaci konjskog znoja. Dugo se prepričavalo ko kakve konje ima, kakvu ormu, ko ima kola sa prekrasnim šarenim šaragama…

Kada danas kroz selo zacvile gume najnovijeg “mercedesa”, samo rijetki će se okrenuti da pogledaju. Danas “mercedesa” može imati svako – ko para ima, ali i onaj ko nema na “leasing”, a tada, dobra zaprežna kola ili ćeze, a posebno dobre konje mogao je imati samo onaj ko je vrijedan bio, prištedio, a veliku ljubav prema konjima imao. To su te male razlike koje život čine. U stara vremena, kada kroz selo prolaze zaprežna kola naših (uz)savaca, istrčavalo se na kapije, preskakali su se kanali i bajeri, bježalo sa teste, sklanjalo na meraje. I djeca, nakon iskustava sa gostima i takvim zapregama, smatrala su naše domaće, hasićke konje, mirnim i bezopasnim. Pričali su mi da se moja mama, kao dijete, igrala na testi kada su se negdje u luškom sokaku susjeda Tunje konji preplašili obada, zaprdencali, otrgnuli se od kola i u paru, labavih oglavina, iskeženih zubi, zapjenjenih žvala, frkćući nozdrvama, u divljem galopu, vukući zapetljane vagire i kajase pod repovima, stvarajući neviđenu bugiju i oblake prašine za sobom, krenuli prema kući, ljudi su joj dovikali da se skloni sa teste: “Ano, bježi, eto idu konji!”, ona se okrenula, pogledala i rekla: “Ma nisu to konji, to su Tunjini konji!”.

Vodili smo naše male goste, dječake iz sela uz Savu da im pokažemo naš Žendrag i vijerove, ali smo uvijek iznova bivali zapanjeni njihovim pričama o Savi, podvizima, preplivavanjima, somovima. Pričali su nam i o velikim poplavama, njihovim kućama zidanim blatom sa piljevinom koje su se u vodi ispjerale i topile kao grudice šećera. Skrušeno smo zaćutkivali, o našem Žendragu smo prestajali govoriti, pa i kako, kada ti odvažni domlječanski, grebnički i bazički dječaci, barem kako nam se hvališe, naš Žendrag ne preronjati, nego prepišati mogu. Našoj pakosnoj dječjoj radosti nije bilo kraja, kada bi oni, naši gosti, navikli na čistu savsku vodu koja se tada piti mogla, gacajući po mulju, drezgi i lopoču našeg Žendraga, zaradili pijavice na nogama. E tada su, htjeli ili ne htjeli, morati pokazivati svoje umijeće pišanja – ništa nije moglo bolje skinuti okačenu pijavicu nego kada se jednostavno zapišaju! Njeko sam sebi ili jedni drugima.

Zato smo željno očekivali odlazak na savsku vodenicu, da se u njihove priče, iz nama djeci dalekog svijeta uza Savu, i sami uvjerimo.

Nije na Savi, nego na Muri, ali to je to…

Danima se pripremalo, donosilo vreće sa žitom kod onih koji su zaprežnim drvenim kolima vozili „na meljaju“. Mi djeca, jedva smo čekali da nam se dopusti da idemo da vidimo Savu i da nam pokažu gdje je to „Prijeko“, kako se Slavonija kod nas tada zvala. Zavaljeni preko vreća žujara sa žitom, naslonjeni na šarage, voljeli smo se okolobjesiti preko lijevče i uživati u glazbi drvenih kolskih točkova, mirisati zagrijanu kolomast koja je obilno curila iz ležišta osovina ili jedostavno leći, gledati u plavo posavsko nebo koje lagano ostaje za nama, pogađati i za tren se podizati i provjeravati dokle su teško natovarena kola stigla. Bilo je to naše veliko putovanje, tamo, skoro do kraja svijeta, gdje ljudi iz svih okolnih sela, sa zapregama, čekaju u redu da svoje vreće preko klimavog, uskog, improviziranog mostića unesu u mlin. A tek mlin! Sa, u našim dječjim očima, tada ogromnim kamenim točkovima, drvenim ručkama, sitima i vagom, onom pravom vagom sa velikim crnim i malim sjajnim givitima, gdje su mnogi od nas djece po prvi put saznali koliko su teški i polako shvatali da i mi odrastamo. Jedva smo čekali da nam se dopusti da zavučemo ruke u toplo, tek samljeveno “klasovno” brašno, liznemo, da objeručke zagrlimo isto tako tople vreće sa žutim i bijelim zlatom, debelom plavom kredom ispisane: težina, odbijeni ušur, koje su se na povratku, usput, istovarivale kod njihovih vlasnika koji su, još jednom morali platiti i odvoz na meljaju, najčešće tako da su odmah na cesti odvezivali te iste vreće i drvenim kašikama odgrabljivali, presipali plaću za kirijaša …

Komalo se golim rukama. Žuljevi zu bili neizbježni. Neki su se kasnije domislili i počeli kod seoskih kovača praviti komače, metalnu «narukvicu» koja je s jedne strane bila nazubljena i umatala se prethodno u kakvu krpu da ne žulja. Ni ti komači međutim nisu bili dobri za ono najbolje, najzdravije, neoštećeno zrno, za provino brašno koje najljepše miriše. Pri komanju žita, odvoji se zrno, a ono što ostane, sršika, klip sam, bijel ili žućkasto-crven, u ovisnosti da li se koma bijeli ili žuti kukuruz, zove s komaljika. Komaljike su imale svestrane primjenu. Najčešće kao gorivo u nepečenim ciglama i blatom zidanim pećima, u bijelo okrečenim ili, kasnije, u metalnim šporetima sa nogarama – fijakerima. Pojavom modernijih štednjaka „Plamen“ i „Smederevo“, prestalo se komaljikama ložiti, prešlo se na prljavi ugalj iz Kreke i Banovića, a nestao je i onaj divni ugođaj pucketanja vatre, granjica i komaljika koje uz to još i lijepo mirišu. Nema tog light-show-a na svijetu koji noću, po bijelim, ručno zagašenim krečom omalanim zidovima sobe, može ispisati ljepše priče i uspavanke, nego vesela igra svjetla, plamičaka koji radoznalo proviruju kroz rupice na vratašcima za loženje ili ližu odškrinuto koleso na tablji, jednog zidanog ili metalnog šporeta. Nestala je još jedna idila, nestalo je lijepo isječenih i razabranih visokih kamara granja i drva koje se uz peći sušilo, seoske mačke su izgubile svoje najdraže mjesto na vrhu zidane peći, a i prestala je potreba da roditelji, da bi mogli uživati u tek skuvanoj kavi iz džezve i findžana, otkidaju komadić kocke šećera i bacaju ga u granje pored šporeta. Dok ga, i običnog šećera željna, djeca pronađu i uslast pojedu i kava se na miru popije.

I još nešto, zašto se toga stidjeti – bile su vrlo cijenjene kao “toalet papir”! Zapamćena osta jedna grebničanska (ja ko će drugi :-)): “Ama kakva repušika, kakvo li šta! Nema ništa dok ti komaljikom ne probronzaš!”. Komaljike su grebale naravno, ali i šuška nije bila bezopasna, znala je i te kako porezati.

Komaljike su se nastavile koristiti samo ponekad, za potpalu, ili za loženje rakijskih kazana ili aranija sa melom (kuvane bundeve) za svinje i stoku. Ali i nadalje djeci kao igračke, pravile se od toga “kuće”, slagale unakrst ko će višlje. Komaljikama su se čepili galoni i flaše sa rakijom. Služile su kao čepovi na buradima i kacama. U nuždi kao plovci za udice štukarke. Jedna namjena, ostat će zapisana kao autohtoni posavski tehnički pronalazak. Naime, elektrifikacijom sela, vrlo brzo nije bilo kuće da barem jednu sijalicu nije imala, unutra, ali i još jednu, onu obaveznu, vanjsku, da se vidi doći kući, ali i da drugi vide da je i u toj kući uvedena struja. Od većih potrošača električne energije, uz rijetke radio-aparate, vrlo brzo su se raširili električni rešoi, oni prvi, mali, lagani, crveni, okrugli, sa metalnim emajliranim kućištem i nožicama, šarenim priključnim kablom, šamotnom pločom i golim, spiralnim, kao zmija uvijenim žicama grijača. Bili su brzi, za tren oka se zagriju, moralo se paziti, termostata nije bilo, znali su začas pregorjeti, ali se na njima kava kuhala, mlijeko podgrijavalo, jaja pržila, i purilo prste – za tren oka.

Mnoge obitelji nisu bile u stanju da niti pri takoj maloj potrošnji, plate skupu struju. I onda, zna se, dolaze radnici šamačke Elektrodistribucije u kontrolu, pregledaju plave duguljaste knjižice sa uplatnicama, očitavaju brojila, računaju dug, priprijete, daju rokove, vraćaju se ponovo i svima koji nisu platili – isključuju struju. Znalo je pola sela ostati u mraku. Ali ne zadugo. Struja se tehnički isključivala tako da su električari vadili osigurače (obično je u kući bio samo jedan, rijetko dva ili tri) i odnosili ih sa sobom.

Komajući kukuruz i gledajući baš te komaljike, nekome se vrlo brzo „upalila lampica“, probrao je komaljiku odgovarajuće debljine, na vrh presavio par licni (tanke žice) ili pricvrstio aluminijski dvodinar i ugurao, „začepio“ osigurač prepariranom komaljikom. Ma opasno je to naravno bilo, sijevalo je na sve strane, pušilo se, ali je funkcioniralo. Gasile su se lampe petrolejke koju je svaka kuća imala kao rezervu, ponovo cilindri čistili pljuvačkom i novinskim papirom, uspremale se i uživalo u žućkastom, treperavom svjetlu nestabilnom strujom pogonjenih golih sijalica. Pri sljedećim kontrolama, iznenađeni električari morali su se pentrati po krovovima i takvima odsjecati žice. Pošto se struja vodila kroz selo obično samo sa jedne strane teste, a često prevodila preko nje sa kuće na kuću, znalo se dešavati da su tako bili kažnjavani i redovne platiše, oni koji su preko kuće dužnika dobijali struju. Ali, i tome se vrlo brzo našlo rješenje, izmišljeni su „kradljivci“. Tako su se besplatno osvjetljavale šatre za svadbe, pogonile mješalice za beton pri gradnji novih kuća. „Kradljivac“ nije bio ništa drugo nego drvena motka sa kablom za struju i kukom na kraju kabla, koja se nabacivala na žice na štenderima ili banderama. Opasan sport, nema šta. Posle je tehnika napredovala, znalo se i satove (brojila) preparirati, zaobići ih još kod tavanskog osigurača, tako da su knjigovođe u elktrodistribuciji često dobijale veliku razliku izmedju zbroja potrošene struje po kućnim brojilima i onoga što je zabilježio glavni brojač potrošnje u seoskoj trafostanici u obliku velikog slova A.

Tako je komaljika odigrala značajnu ulogu u provođenju elektrifikacije u našim selima. Kasnije, pojavom ručnih mašina, krunjača za kukuruz, još kasnije električnih, komaljike su izgubile svoju draž, izlazile su iz tih velikih usta sa pokretnim nazubljenim pločama obično iskomadane, izdrobljene i nisu mogle, kao prije služiti svojoj svrsi.

Ono što se i nadalje održalo u tradiciji Posavaca, pa čak i do današnjih dana, jeste da se za novorođenu djecu, za bebe, prave najljepši i najzdraviji dušeci na svijetu. Naši posavski dušeci za dječje krevece i bešike, tradicionalno su punjeni zdravom mirisnom, najfinijom kukuruznom šuškom! Te ekološki zdrave, BIO-dušeke može i dan danas svako sebi priuštiti i sam napraviti. Isplati se probati. Svaki Posavac bi trebao barem jednom u životu na tome spavati.

Za one poduzimljivije, eto poslovne ideje. Bio-produktima gladnom zapadnom tržištu, mogle bi se ponuditi posavske bubare sa kukuruznom šuškom, isto onako kao što bajernski seljaci unovčavaju seoski turizam, „kupanje“ u sijenu, kaljužanje u blatu ili balegi…

A i komaljike! Biološki čiste. 100% natur. Kao nezamjenjiva pomagala za masažu! Ma ničim se ne može bolje počešati, kada zasvrbi, nego jednom pravom, tek otkomanom komaljikom!

Autor: Perica Mišić | domaljevac.com (arhiva)

- Postavite ovdje svoj oglas -