Kako u Posavini funkcionira rješavanje poteškoća djece s posebnim potrebama
Intervju s Predsjednikom udruge Angelus
- Postavite ovdje svoj oglas -
Prenosimo opsežan intervju našeg, nadaleko poznatog i priznatog, novinara Peje Gašparevića koji je u razgvoru s predsjednikom Udruge roditelja djece s posebnim potrebama Angelus iz Domaljevca Pericom Dujmenović otvorio niz pitanja iz djelokruga rada s djecom s posebnim potrebama. Intervju je objavljen na Facebook profilu “Posavski zavičaj” i mi ga na našoj stranici, uz suglasnost autora, prenosimo u integralnom obliku.
INTERVJU S PERICOM DUJMENOVIĆ, PREDSJEDNIKOM UDRUGE ANGELUS KOJA SKRBI O DJECI S POSEBNIM POTREBAMA
Razgovarao: Pejo Gašparević
Djeca s posebnim potrebama su kušnja za mnoge sredine. U novinarskom poslu u Splitu i Dalmaciji nerijetko se susrećem s problemima s kojima su suočena ta djeca i izvješćujem o tomu. Zanimalo me kako u Zavičajnoj Posavini funkcionira rješavanje poteškoća djece s posebnim potrebama te mi je to bio i poticaj za ovaj intervju.
PG: Udruga Angelus je programski vezana za područje općine Domaljevac – Šamac ali angažirana je i u drugim dijelovima Županije Posavske. Statutom Udruge omogućen je i njena prekogranična suradnja. Možeš li čitateljima približiti koje su to posebne potrebe djece na tom području?
PD: Da, naša udruga je primarno vezana za područje općine Domaljevac-Šamac, ali kako je to naš Statut i predvidio nismo se ograničili samo na našu Općinu nego smo postali otvoreni i za djecu koja nam dolaze i s područja drugih općina. Mahom susjednih općina, a ponajviše s općine Orašje. Kada govorimo o djeci s posebnim potreba ili kako se u zadnje vrijeme više rabi termin djeca s poteškoćama u razvoju, struka na svako dijete gleda kao na individuu i rijetkost je da dvoje djece imaju iste poteškoće. U suštini svi ljudi su s određenim posebnim potrebama. Svatko od nas ima neku potrebu ili neki nedostatak koji bi rado promijenio. Bilo bi dobro kada bi se ljudi na takav način postavili prema svakoj ljudskoj potrebi. Što često nije slučaj, budući da živimo s predrasudama kojih nikako da se oslobodimo. Takav mentalitet je svojstven samo nama i mi nismo još razvili svijest da je biti drukčiji jednostavno stanje koje u jednom ili drugom obliku u većoj ili manjoj mjeri pogađa sve nas.
Ali da sada ne idem u širini i da ne pojašnjavam stanje čovjekove potrebe, iako bi bilo korisno, jer nama tih spoznaja i razumijevanja drugačijeg još uvijek nedostaje, vratit ću se suštini pitanja. Dakle, naša udruga skrbi o djeci s različitim potrebama. Od primjerice djece koja ne mogu izgovoriti glas „r“ pa do djece koja su praktično stopostotni invalidi. Dio djece ima poteškoća u učenju i teže prate konvencionalnu metodu nastavnog procesa. Postoje i druge metode učenja za koja su djeca sposobna i mi im kroz naše usluge omogućavamo da obogate svoje znanje i da uhvate priključak s drugom djecom. Svako dijete ima svoj nekakav problem, a sve te probleme moguće popraviti, ako ne u cijelosti onda u većoj ili manjoj mjeri sigurno da.
PG: Svako od te djece je priča za sebe . Na koji način otkrivate njihove pojedinačne potrebe?
PD: Jednako tako kako je svako dijete priča za sebe tako se i na poseban način otkriva njihova pojedinačna potreba. Neka djeca se rode s defektnim stanjem pa se već na prvom liječničkom pregledu prepozna to stanje. Nekada se promjene na djeci ne mogu lako uočiti pa se do spoznaja o stanju djeteta dođe negdje u vrtićkoj dobi ili tek kada dijete krene u školu. Zamijete roditelji, tete u vrtiću, učitelji u školi… Uvijek netko registrira da konkretno dijete ima određenih problema i da je potrebno reagirati.
Problem našeg društva nije u prepoznavanju potreba djece. Problem je kada se te potrebe otkriju, a ne učini se dovoljno kako bi se takvoj djeci pomoglo.
S druge strane imamo slučajeve u kojima se problemi djece lako ne registriraju. Najčešće se radi o neodgovornim roditeljima ili socijalno zapuštenim obiteljima koje nisu same kadre spoznati stanje djeteta. Još veća je žalost kada očite probleme djece ne prepoznaju u vrtiću ili u školama. Ne mislim da je tu primarna odgovornost vrtića ili škole. Odgajatelji i nastavnice uoče problem, animiraju roditelje, ali se ovi potonji prave nagluhi i ne prihvaćaju ono što im se sugerira za njihovo dijete. Dijelom što roditelji nisu svjesni stanja kod njihovog djeteta pa sve prepuštaju slučaju ili su još nesavjesni i neodgovorni pa stanje djeteta kriju od javnosti, jer je eto sramota imati takvo dijete u obitelji. Nesvjesni da je veće sramota prikrivati takvo stanje i veći grijeh djetetu ne pružiti mogućnost da takvo stanje popravi. Pouzdano znamo da čak u višim razredima osnovne škole imamo djecu koja imaju određenih problema, a roditelji te djece nisu tražili i ne traže pomoć. Žalosti što se toj djeci moglo pomoći da se interveniralo. A tragično je što mi već duže vrijeme imamo svoj Dnevni centar i imamo sve uvjete da se djeci pomogne, a tu činjenici neki nesavjesni roditelji ignoriraju. Također smo nesretni što mi kao udruga nemamo mehanizme da utječemo na roditelje, ali i na sustav koji bi trebao povesti više računa o stanju djece u našoj zajednici, a ne da se sve prepušta stihiji i da se ponašamo kao da smo u prošlom stoljeću. Da ne kažem u „srednjem vijeku“.
Bilo tko da otkrije kakvu poteškoću kod djeteta najčešće reagira na način da tu djecu uputi nama. Do sada nismo odbili ni jedno dijete. Naš tim defektologa izvrši procjenu djeteta i sukladno rezultatima procjene djeci određuje program vježbi, edukacije ili tretmana na temelju kojih se kasnije radi s djecom.
PG: Djeca s posebnim potrebama nerijetko maju i posebne talente. Kakve kreativne sklonosti krase djecu o kojoj brine Udruga Angelus?
PD: Da, to je malo poznata činjenica da se i sa posebnom darovitom djecom radi. Darovita djeca imaju posebno razvijene sposobnosti i u njima leži veliki potencijal. Obično se ti potencijali otkrivaju još u predškolskoj dobi. Međutim, nije dovoljno samo spoznati da je dijete posebno darovito. S takvom djecom također treba raditi, treba ih poticati da maksimalno razviju svoje sposobnosti. Time se stvara dobit za to dijete, ali i dobit za cijelo društvo. Nažalost, mi nemamo kapacitet raditi s takvom djecom iako smo otkrivali pojedine potencijale. To je ipak pitanje sustava. Nositelji obrazovne, socijalne i svih drugih politika trebali bi prepoznati potencijal posebno nadarene djece i trebali bi osmisliti i podržati programe rada s takvom djecom. Mi kao udruga mogli bi doprinijeti u radu s takvom djecom jer imamo tehničke kapacitete, opremu… Međutim, svaki novi angažman obrazovanog i osposobljenog stručnjaka zahtijeva dodatna sredstva. Mi smo neprofitna organizacija i teško dolazimo do sredstava tako da se ne usudimo stvoriti si dodatne troškove kako bi u svoj program uvrstili i posebno darovitu djecu. Ovo što osiguramo sredstva usmjeravamo na poboljšanje zdravstvenog i socijalnog stanja djece u potrebi. I to nam čak predstavlja velike poteškoće. Za više od toga morao bi se pobrinuti netko drugi. Udruga građana sama to ne može pratiti.
PG: Djeca s posebnim potrebama su velika, katkad i bolna kušnja za roditelje. Kakvu su iskustva Udruge Angelus u suradnji s roditeljima?
PD: Ovo je možda jednostavno pitanje, ali je odgovor vrlo složen. Složen i osjetljiv. Mi smo još zatvoreno društvo s popriličnim predrasudama i raditi ovakav posao u ovakvoj zajednici zna biti i neugodno. Na početku našeg rada imali smo jedan program pokušaja animiranja roditelja u našoj zajednici. Pokušali smo im uvjeriti da uključe djecu u našu udrugu, da djeci pruže šansu, da se s njima radi i da im se na taj način pomogne. Istina kod nekim smo naišli na oduševljenje i rado su prihvatili naš poziv i uključili su svoju djecu u naš program pomoći djeci. Međutim, bilo je i obitelji gdje umalo nismo dobili batine. Nailazili smo na razne slučajeve nerazumijevanja, neprimjerenog i drskog ponašanja roditelja. Bilo je i psovki. I raznog drugog prigovaranja i negodovanja. Kao ono… što mi imamo tražiti od njihove djece i sl.
S druge strane, osobno razumijem roditelje koji kriju stanje svog djeteta. Ne odobravam im, ali ih mogu shvatiti. Nisu samo roditelji te djece dio te predrasude. Takvo je cijelo društvo. Mora se aktivnije raditi na razbijanu takvih predrasuda i zaostalih shvaćanja koji samo dovode do toga da djeca ispaštaju. Nebrojeni su primjeri gdje neki naši roditelji svoju djecu vode na tretmane u Gradačac, Tuzlu ili negdje drugdje. Samo da se sakrije djetetovo stanje. Isto tako iz nekih udaljenih sredina roditelji dovoze djecu k nama. Ne svi zbog tih predrasuda, ali neki svakako i zbog toga.
Često u ovom razgovoru koristim riječ „nažalost“. Da, moram je ponovo upotrijebiti i neće mi biti zadnji put. Jer žalosno je ovo što ću još reći… Imamo primjer roditelja koji nisu u stanju dovoditi djecu u naš Dnevni centar. Nemaju tehničkih mogućnosti. Pješke im je daleko, a nemaju drugih prijevoznih sredstava. Istakao bih primjer jedne majke koje je svoje dijete dovodila na biciklu. Po kiši, po suncu, po snijegu… Svaki put je redovito dovodila dijete na zakazan termin. Ponovo, nažalost, ona to već neko vrijeme ne može. Promijenila je mjesto boravka i sada je bicikl otpao kao prijevozno sredstvo s kojim je moguće dovesti dijeti ne tretman. U pitanju je dječak koji nije završio svoj program tretmana. Ali zbog ovih okolnostima moralo se prekinuti s tretmanima.
Od velike žalosti gora je samo još veća žalost, a to je kada roditelji na svoju ruku iz njima znanih razloga, uglavnom neopravdanih, prestanu dovoditi djecu na tretmane. Jednostavno pokušavaju biti pametni i sami zaključuju kako njihovoj djeci ne treba više pomoć. Žali Bože takvih roditelja. Mene osobno žalosti što sam osobno tu nemoćan da bilo što poduzmem. Udruga nema instrumente da u ovakvim situacijama reagira, jer mi smo samo udruga građana, nevladina organizacija koje nema nikakve mogućnosti da bilo što učini. Ono što je bilo u našoj moći mi smo odradili. Reagirali smo, pisali smo dopise, kumili smo, upozoravali, ali očito nitko nas ne sluša. Nekako stječemo dojam da nas se ne želi saslušati. Nemamo nikakvih aduta u svojim rukavima, ali unatoč toga borimo se. Možda je naša borba donkihotovska, ali u ovom trenutku nemamo nekog izbora i ništa drugo nam ne preostaje.
PG: Kako ocjenjuješ odnos društvene zajednice prema toj ranjivoj populaciji djece i njihovih roditelja?
PD: Moram priznati jako teško pitanje ili više možda nezgodno pitanje. Nije ono za mene posebno teško, jer meni nije problem napisati ono što mislim, a iza svega rečenog čvrsto stojim. I u svojim službenim priopćenjima i na našoj službenoj web stranici pokušavam biti učtiv, umjeren i ne previše provokativan. A dužnost koju obnašam u udruzi i moj karakter tjeraju me da budem beskompromisan, otvoren. Da se za djecu borim kao lav bez bojazni kakve će moja izgovorena ili napisana riječ ostaviti posljedice prije svega po mene samog, ali i po cijelu udrugu. Jer moja odgovornost nisam samo ja. Moja odgovornost su i djeca. Grizla bi me savjest da bilo što napravim, a da će isto našteti djeci. Ja sam malo deblje kože i ne sekiram se za sebe, ali djeca ne smiju trpjeti štetu zbog mojih „neodgovornih“ izjava.
Na ovo pitanje bih mogao svašta reći, ali i ovaj put ću nastojati biti umjeren. Ali tamo gdje treba da kažem znao sam reći svašta. Pokušavao sam lijepo i s lijepim riječima. Znao sam biti konstruktivan i dobronamjeran. I nisam bio shvaćen. Onda sam znao okrenuti pilu naopako u pokušaju da isprovociram reakciju. Budem i te kako provokativan, možda i bezobrazan. Mada sam sebi uzeo za pravo da sve što za djecu uradim ne može biti bezobraznije od onih koji za djecu ne rade a trebali bi. No i tada izostane reakcija… Treba to razumjeti, ja još pokušavam.</Da ipak budem konkretniji. Društvena zajednica je nešto širi pojam pa bi tako i odgovor mogao otići u širinu. Probat ću biti kraći i dotaći ću se samo najvažnijeg. Društvenu zajednicu u smislu pitanja djece s posebnim potrebama možemo svrstati u dvije kategorije. U jednoj su oni koji imaju i zakonsku obvezu da skrbe o djeci, a u drugoj grupi su svi ostali koji osim ljudske i moralne obaveze nemaju nikakvu drugu obvezu prema našoj udruzi i prema djeci o kojoj mi skrbimo.
Prema važećem zakonu briga o djeci je na razini županija i općina. Kontaktirao sam Federalnu Vladu i tako mi je odgovoreno. Dakle postoji zakonska obveza da se nositelji zdravstvene, socijalne i obrazovne politike u lokalnoj zajednici brinu i za djecu s poteškoćama u razvoju. Naravno tu ne prestaje odgovornost ostalih politika, ali ove nabrojane su najvažnije. Bilo bi nekorektno da sada kažem kako nemamo nikakve pomoći od Općine i Vlade Županije Posavske. Dapače, imamo i to relativno značajnu pomoć, jer bez njihove pomoći išlo bi vrlo teško. S tim da mogu postaviti opravdano pitanje što je to značajna pomoć? 20.000 KM je značajna suma novca. Ali to su gotovo pa beznačajna sredstva s obzirom koliko skrb o djeci košta i ujedno smiješna sredstva kada se usporede s iznosima koji se dodjeljuju drugima. Da olakšam razumijevanje ovog pitanja. Društvena zajednica po jednom djetetu (u kategoriji djeteta bez posebne potrebe, izraz zdravo dijete nije adekvatno, jer djeca s posebnim potrebama nisu bolesna djeca) koje nije u posebnoj potrebi izdvaja deset puta više sredstava nego za dijete koje jeste u posebnoj potrebi. Na ovom ispitu kao društvo smo pali. Nismo pokazali i ne pokazujemo svoju ljudskost, svoju humanost i empatiju prema onima kojima je pomoć najviše potrebna. Postavljao sam pitanje zašto dijete u vrtiću vrijedi 10 puta više nego dijete u našem Dnevnom centru (zato što su izdvajanja iz proračuna deseterostruko veća za vrtić nego za Dnevni centar). Ili zašto dijete u Orašju ili Odžaku 3 puta više vrijedi nego dijete u Domaljevcu?!
Mi smo kao udruga osigurali, sada ću grubo reći, jer nemam precizne podatke, oko pola milijuna maraka za uređenje Centra, nabavku opreme i uređenje dvorišta… U tim investicijama gotovo da nema niti jedne marke, ni Općine ni Županije. Sve što dobijemo iz tih izvora koristimo za isplatu plaća defektolozima i pomoćnom osoblju u Dnevnom centru. A da zaposlimo optimalan broj radnika koji je potreban djeci sve što dobijemo od Općine i Županje jedva da bi bilo za dvije mjesečne plaće. Nitko se ne pita gdje i kako nađem sredstva za preostalih 10 mjeseci u godini i tako svake godine.
Hvala Bogu, nađem načina i uspijem, djeca ne budu zakinuta za svoje tretmane. To mi je uostalom i zadaća. Ali sam znao i još uvijek znam ne spavati cijele noći kako bi napisao kvalitetan projekt s kojim osiguravam nedostajuća sredstva.
Ne bi bilo zahvalno da sada nabrajam sve naše donatore, prvenstveno bi bilo nezahvalno nabrajati ih a nekoga pri tomu zaboraviti, jer nitko od njh to ne zaslužuje. Zato ću pozvati vaše čitatelje da posjete našu službenu web stranicu www.angelus.ba gdje mi uredno bilježimo sve naše aktivnosti pa se tamo mogu pronaći i podaci o dobrim ljudima i donatorima koji razumiju što je u obitelji imati dijete s poteškoćama u razvoju.
Na osobnoj razini imam dobru suradnju s Općinom Domaljevac-Šamac, budući da dobar dio djelatnika u Općini osobno poznajem. U načelu možeš im tražiti sve samo im nemoj tražiti novac i onda smo dobri… U Vladi Županije Posavske također poznam nekoliko zaposlenika, neke ministre i niz drugih djelatnika po raznim ministarstvima. I kada im se obratim osobno mi izađu u susret, ali službene korespondencije između Udruge kako pravne osobe i Vlade Županije Posavske gotovo da i nema.
S naše strane ta suradnja postoji, ali s njihove strane to je nemoguća misija. Upravo sam ovih dana po četvrti put poslao službeni mail na jedno ministarstvo s upitom koji je od iznimne važnost za našu Udrugu. Evo i po četvrti put nitko se ne udostoji odgovoriti nam. I tako je svaki put. Ne moram dalje ništa objašnjavati. Sve bi trebalo biti jasno.
I ostao bih dužan referirati se kako se privatni sektor našeg društva odnosi prema našoj udruzi. Malo sam zbunjen i ne znam što bih točno odgovorio. Ne zato što ne poznam situaciju, nego zato što ne bih htio biti nepravedan. Pogotovo prema nekima koji to nikako ne zaslužuju. Broj pojedinaca, gospodarstvenika i svih drugih koji nam pomažu ili su nam pomagali je uistinu veliki. Pomaže nam se na razne načine. Nekada je dovoljno da nas netko posjeti i izrazi nam potporu… To nam već bude dovoljna satisfakcija i potpora da nastavimo ovako kao i do sada. Brojni su prilozi pojedinaca, neformalnih grupa pa i udruženja građana koji skupe nešto novca i doniraju nam. Ili nam nešto kupe od potrebite opreme ili na naš račun uplate prikupljena sredstva.
Imamo lijepe primjere i iz gospodarskog sektora. Kod nas gospodarstvo nije razvijeno pa nemamo veliki broj poduzeća koji bi mogli pomoći. Nama se čini neumjesnim da im se sami obraćamo i da tražimo pomoć. Ako oni sami ne osjete tu potrebu teško da bi naše zamolbe donijele bolje rezultate. No neki nas se ipak sjete sami i mi smo im neizmjerno zahvalni. Čak je bilo više gospodarstvenika iz Orašja i Odžaka koji su nam pomogli. U većoj mjeri nego domaći, ali to je razumljivo jer je gospodarstvo na našoj općini inferiornije i mnogi nemaju mogućnost odvajati sredstva izvan okvira svojih poduzeća. No svima smo zahvalni za svaku pomoć. Bez obzira kolika ona bila. Nekada ta vrijednost nema velikog utjecaja na naše poslovanje, ali ima ogroman utjecaj na naše samopouzdanje i vrlo nas motivira da ustrajemo u svom radu.
PG: Za plemenitu i zahtjevnu aktivnost pomaganja djeci s posebnim potrebama nužni su entuzijazam i pažljivost. Koji motivi tebe pokreću na angažman?
PD: U veljači 2015. godine skupina od 5 roditelja s naše općine sastala se u nakana da utemeljimo udrugu građana koja bi na organiziran način pomogla u pružanju potrebne skrbi našoj djeci. Znali smo da ako se sami ne organiziramo naša djeca nemaju gdje. Ostala bi kod kuće i ne bi imala nikakvu stručnu pomoć u svom razvoju. Imali smo mogućnost da djecu vodimo u udaljene centre kao što su Slavonski Brod, Osijek ili čak Zagreb. Zbog velike udaljenosti tih centara to nam je bilo neprihvatljivo. I tako smo krenuli. Na Osnivačkoj skupštini izabran sam za predsjednika Udruge. Prihvatio sam se te obaveze, ali uz veliku dozu odgovornosti. Dao sam sam sebi zadaću da napravimo ozbiljnu i respektabilnu udrugu koja će polučiti rezultate i koja će djeci biti od koristi. U fokus smo stavili interes djece i ništa se nije moglo naći ispred njih. Imam potporu Upravnog odbora, a zaslužujem je savjesnim i predanim radom. Moram priznati da sam ranije prije nego što sam došao u doticaj sa djecom s posebni potrebama i sam imao drukčije razmišljanje o njima. Nisam imao neku izraženu empatiju, jer sam i sam pripadao društvu kojem manjka empatije kada su u pitanju osobe s posebnim potrebama. Ta empatija se nije razvila kod mene jer sam rijetko bio u prilici da budem u društvu djece u potrebi. A onda kroz rad u udruzi imao sam raznih situacija i doživljaja. Polako sam upoznavao svu djecu, ali i roditelje. Upoznavao sam se s njihovim teškoćama i problemima. Kao najodgovornija osoba u udruzi na meni je bilo da tražim rješenja za sve probleme. Ne može čovjek biti kamena srca kad vidi svu tu djecu, nevine anđele, koji trebaju samo malo naše pozornosti i brige. Empatija u čovjeku proradi taman da i neće. Posebno kada vidimo da dijete ostvari nekakav napredak, tada čovjeka ponesu emocije. Shvati da je poput Armstronga učinio mali korak za sebe, a ogroman korak za to dijete. Pa i za cijelo društvo, jer dužnost nam je naše društvo učinit boljim za sve nas. Ta djeca su dio našeg društva. A pomoći tako bespomoćnima je nešto neopisivo. To treba doživjeti. Emocije čovjeka nadvladaju i ta plemenitost i ljubav prema potrebitima jednostavnu se čovjeku uvuče pod kožu. I to ga motivira da učini još više za tu djecu. Osjeti da njegov rad daje rezultate, a onda želi pomoći više, još više i još više… Ambicije nekada prerastu objektivne mogućnosti. Često se čovjek razočara kada ne dobije pomoć od onih od kojih ju očekuje. Ali kako se kaže ono što čovjeka ne slomi to ga ojača. Nepravde i diskriminacija koju često trpimo daju mi posebnu snagu. Zainate me. Neka, na moju je štetu, ali znam da će od nje djeca imati koristi. I to mi je glavni motiv koji mi još uvijek daje snage da se ne umorim. Ako kada umor i dođe, samo ću pogledam postignute rezultate i reći ću sebi – vrijedilo je. Sve dok budem imao potporu od roditelja radit ću ovaj posao najpredanije što mogu i što znam. A valjda sam dokazao i jedno i drugo.
PG: Koliko je djece u proteklih devet godina obuhvaćeno angažmanom Udruge Angelus, a koliko ih trenutačno ima u domeni djelatnosti Udruge?
PD: Nemam sada točne podatke i ne mogu sada reći koliko je djece točno prošlo kroz naš Dnevni centar. Ali imam podatak da sada radimo sa 30 djece. Broj djece koja koriste naše usluge je varijabla i gotovo nikada nije konstanta. Jedna djeca dolaze, druga odlaze, ali u zadnje vrijeme oko 30-tak djece imamo uvrštenih u raspored naših termina. Koliko će koje dijete biti na tretmanima i edukacijama kod nas ovisi od stanja samog djeteta. Recimo ispravljanje govornih poteškoća kod logopeda može trajati nekih 20 seansi od pola sata. Dijete se nauči ispravno izgovarati problematičan glas i tada se tretmani završavaju. S druge strane imamo djecu s teškim defektnim stanjima gdje je napredak jako spor. Ponekad se čini da napretka i nema, ali napredak uvijek postoji, jer mi svojim angažmanom tu djecu činom sretnom i zadovoljnom. A to je najmanje što možemo učinit za tu djecu. I takva djeca su praktično trajno kod nas. Imaju kontinuirano osigurane tretmane i s takvom djecom se radi cijelo vrijeme. Te 2015. godine smo krenuli s petero djece, ubrzo je taj broj narasta na 17 djece. Kako smo pristojno uredili naš Dnevni centar, nabavili kvalitetnu opremu, stvorili odlične uvjete za rad, angažirali veliki broj defektologa, počeli su nam dovoditi djecu iz niza općina koje gravitiraju prema nama. Najbrojnija su djeca iz Orašja, ali nam se javljaju roditelji iz Šamca, Odžaka, Gradačca. Bilo je čak interesiranja roditelja i iz Brčkog. Nažalost naša financijska konstrukcija ne dozvoljava nam da angažiramo više defektologa i pomoćnog osoblja kako bi proširili naše kapacitete u broju tretmana iako ostale tehničke uvjete imamo. Zato se zadržavamo na 30 djece i za njih osiguravamo potrebne tretmane, vježbe i sate edukacije. Od tih tridesetero većina ih je s područja općina Domaljevac-Šamac i Orašja.
PG: Kakva je tendencija – je li u porastu broj djece s posebni potrebama ili se njihov broj smanjuje?
PD: Mi nemamo točnu informaciju o ovim tendencijama. Naše informacije baziramo samo na djeci čiji nam se roditelji jave. A javljaju se na tjednoj bazi. Uvijek se netko raspituje i traži informaciju možemo li primiti njegovo dijete i sl. Naša, gruba, procjena je da taj broj ipak raste. Naša zajednica ne znam da je ikad imala manje djece nego sada. Veliki odliv stanovništva je učinio svoje. No unatoč tomu, na moje veliko iznenađenje broj djece za koju se traži pomoć i dalje je vrlo visok. Stječe se dojam da je svako treće dijete s nekakvom potrebom. Danas imao odjeljenja gdje pola djece nosi naočale. U vremenu kada sam ja bio tih godina potrebu za naočalama je imalo možda 1% djece, ako i toliko. Što se ovo događa s djecom ne znam ni sam. I ne mogu znati jer je to krupno, ali i ozbiljno društveno pitanje. Treba izraditi čitave studije i istražiti ovo pitanje. Ne znam da je itko to uradio. Ali je evidentno da imao sve veći broj djece s autizmom, cerebralnom paralizom, Downovim sindromom, a posebno sa ADHD sindromom i poremećajem u ponašanju. Ostalih, blažih oblika defektnih stanja i poremećaja je mnoštvo.
Za svu djecu je važna rana intervencija, a ona se u čestom broju slučajeva propušta. Službene evidencije o stanju djece bit će da nemamo. Još je gore ako imamo, a da se po tom pitanju ne intervenira. Osjeti se improvizacija u radu službi. Napretka ima, ali on je po mom sudu jako spor, čak neopravdano spor. Udruge građana jesu tu da pomognu i naša pomoć je neupitna, ali udruge građana nisu i ne mogu biti nositelj svih aktivnosti oko skrbi djece s poteškoćama u razvoju. Teoretski bi mogle puno više, ali u tom slučaju potpora udrugama bi morala biti puno ozbiljnije shvaćena i prihvaćena.
PG: Udruga Angelus se na jedan nepretenciozan ali učinkovit način afirmirala kao brend s humanom misijom. Kakvi su planovi vodstva Udruge u idućih nekoliko godina?
PD: Imamo puno planova, ali sa zebnjom razmišljamo o njima. Postigli smo jako puno i potrošili smo dosta energije. Istrošeni smo jer nismo imali adekvatnu pomoć šire društvene zajednice. Pomaže se ali ne dovoljno. Možda mi kao roditelji tražimo previše. Možda će netko i tako reći, ali ja se ne bih složio. Statistički pokazatelji govore koliko se tko pomaže i koliko je tko tu pomoć kapitalizirao. Bez obzira kava nam potpora bila mi smo bili primorani sami uzdati se u svoje sposobnosti i svoje kompetencije. Ostvareni rezultati daju nam za pravo. Preko 3.000 pruženih tretmana djeci tijekom jedne godine dovoljno govore što nam je u fokusu. Prema tome lako je zaključiti da su nam djeca prioritet i da sve činimo da djeci osiguramo što bolje uvjete. Da im popravimo stanje, da ih učinimo bar na trenutak sretnim i zadovoljnim jer ta djeca nisu dobila dar kao neka druga i zato zavrjeđuju našu pomoć. Ali ne samo pomoć roditelja nego pomoć cijelog društva.
Zato mi iz udruge Angelus i dalje nesebično radimo. Primarno nam je osigurati defektologe kako bi djeca imala tretmane. A to je za djecu najvažnije. Ponosimo se time što su nam svi tretmani besplatni i tako će ostati. Dok ovim Dnevnim centrom bude ravnala udruga Angelus svi tretmani, vježbe i edukacije bit će besplatni za svu djecu. Djeca će imati nabolje moguće uvjete, a moja je odgovornost da to djeci omogućim. Kada ne budem mogao povući ću se sam.
Ali još uvijek ne posustajem. Poprilično kvalitetno smo uredili i opremili sve kabinete u Dnevnom centru, svi kabineti su informatički top opremljeni. Prostorije su klimatizirane i stvoreni su odlični uvjeti kako za radno osoblje tako i za djecu. Kako bi stvorili još bolje uvjete svima pokrenuli smo opsežan projekt uređenja dvorišta našeg Dnevnog centra. Financijski izdašan projekt radimo u fazama. Ovisno o tomu kada osiguramo novac za pojedinu fazu. Na proljeće, ove godine, čim vremenski uvjeti dozvole krećemo sa izgradnjom senzoričkog parka i igrališta za djecu. Planiramo urediti zelene površine i ako pritekne sredstava riješit ćemo dio ograde. Ako ne tu zadaću ćemo ostaviti za neki drugi projekt.
PG: Gdje vidiš mogućnost za daljnji razvoj Udruge Angelus?
PD: Udruga se razvija u kontinuitetu i mi radimo jako ozbiljan posao. Naš moto je „Nije lako biti najbolji, ali se svojski trudimo“. Ne želimo biti pretenciozni niti možemo objasniti što znači biti najbolji. Ali naš moto ide u pravcu da mi kao roditelji, članovi udruge, želimo od sebe dati najbolje i najviše što možemo.
U želji da djeci osiguramo što više ja ponekad znam biti preambiciozan. Tako možda i mora, jer bez velikih ambicija ne bi bilo ni ovih rezultata. Teško mi je do rezultata doći ako sam usamljen. Ako dobijem obećanja pa me se slaže. A i toga je bilo. No, trpio sam i veće udarce pa evo me još sam na nogama.
A moje ambicije idu onoliko koliko imam potporu od Upravnog odbora i roditelja. S njima se konzultiram oko svih detalja i kada dobijem zeleno svjetlo to i uradim. Naši planovi su završiti započeti projekt uređenja dvorišta. Koliko i kako ovisit će o drugima, ali nešto ćemo sigurno uraditi i sami.
Udruga planira institucionalno ojačati. I tu vidim mogućnost razvoja udruge, a uz udrugu i našeg Dnevnog centra. Mi jesmo formalno udruga od javnog interesa. Uvršteni smo u proračun Županije Posavske kao takvi. Međutim, želimo i službeno dobiti akreditaciju udruge od javnog interesa čime ćemo ojačati svoju poziciju. Lakše ćemo doći do sredstva za rad i otvorit će nam se mogućnost da povlačimo sredstva iz proračuna viših razina vlasti. A to je već preduvjet da ojačamo naše kapacitete. Planiramo proširiti ponudu naših usluga. Afirmirat ćemo rad postojećih defektologa i angažirat ćemo nove defektologe. Uvest ćemo nove terapije. Već sada pružamo jedinstvene terapije na području naše županije, a realizacijom novih projekata kvantitetu i kvalitetu usluga ćemo podići na višu razinu. Na putu smo da nadiđemo sami sebe i da postanemo iznimno ozbiljan Centar za koji će se čuti mnogo dalje izvan granica naše Županije. Tek tada ćemo biti sigurno da smo djeci ponudili najviše što možemo. A to nam je jedini cilj. No ako i ne uspijemo „skočiti tako visoko“ možemo reći da smo i s ovim postignutim dosegli vrlo visok prag.
Autor: Pejo Gašparević – Facebook/Posavski zavičaj
- Postavite ovdje svoj oglas -
