Korparstvo je grebničane podiglo iz pepela. Prve korpe u Grebnicama plele su se još prije Drugog svjetskog rata, od kada postoje i pisani tragovi – svjedočanstva o završenom košaračkom zanatu. Taj zanat bio je lakši za naučiti od drugih poslova, ali je prilično prljav i tako rekuć bez ograničenja radnog vremena.
- Postavite ovdje svoj oglas -
Plelo se dan i noć. Ustajalo se nekada u 4 sata ujutro, da bi se što više korpi isplelo i tako zaradilo. Plelo se zimi i ljeti bez odmora i to u zatvorenoj prostoriji. Grebničani skoro nisu znali ni za jedan svetac. Korparstvo je međutim donosilo redovan i siguran novac, pa su se ljudi rado prihvatali tog zanimanja, kao glavnog, ali i kao sporednog, da bi se zaradilo dodatno.
Korpe i korparski prozvodi su bili vrlo traženi na zapadno-europskom i američkom tržištu, jer za njeno pletenje nije bilo mašine, moralo se raditi ručno, a tako se radi i dan danas. Kao i za mnoge druge stvari, gospodarstveno jake države izmještaju radno-intenzivnu proizvodnju u siromašnije zemlje sa nižim nadnicama, jer se inače pletnja korpi u Njemačkoj npr. ne bi isplatila, odnosno korpa bi imala tako visoku cijenu da ne bi bilo kupaca za nju.
Plelo je dakle tada u Grebnicama staro i mlado, muško i žensko. I dan danas ljudi koji su se vratili u Grebnice pletu korpu. Ima ih danas i 70-to godišnjaka koji, ako su unekoliko zdravi, još uvijek pletu korpu, koja ne ide tako dobro kao onih 70-tih do 90-tih godina, ali ipak donese neku zaradu.
Pletenje korpi počinje sa sađanjem i pripremom šibe. Šiba se sadila na našem području jako mnogo. Poljoprivredno dobro Zasjeka imalo je velike plantaže šibe. Ispočetka su ljudi kupovali gotovu prerađenu sibu od “Korpare”, koja je bila mnogo skupa. Korpara je tima dva puta zarađivala – prodajom skupe šibe, a kasnije otkupom robe koja je prodavanu za mnogostruko veću cijenu od otkupne. Bila je javna tajna da su zbog tog lakog načina dolaženja do para, obično deviznih, radnici u šamačkoj i drugim korparama (ono malo što je imalo sreću biti tamo uposleno) bili sa platama uvijek na općinskom vrhu. Zato se šiba počela masovno privatno saditi, svaka druga parcela bila je zasađena šibom. U tome su naši krajevi bili odmah iza Međumurja, koje je bilo poznato po najvećim uzgajivačima šibe i velikoj tvornici pletenog namještaja „Međumurjeplet“ iz Čakovca (danas se zove „Međimurjeplet“, jer i Međumurje se zove Međimurje), koja i danas postoji. Postoji i šamačka korpara samo se sada zove „Sinteks“ i po imenu joj niko ne može zaključiti šta prozvodi, a nije mi poznato kako sada radi.
Sem šibe za pletnju se koristio i bambus, uvozni naravno, te bagrem, ali i jedno i drugo u manjim količinama.
Poslije sađenja šiba se vrlo brzo primi i brzo raste, jer je to u stvari vrsta brzorastuäe vrbe. Šiba se sjekla, klasirala po dužini i debljini, a zatim kuhala u velikim kazanima sedam do osam sati, pri čemu se voda dosipala dva-tri puta. Nakon kuhanja šiba se gulila, pa opet klasirala prema namjeni. Šiba se guli posebnom napravom koja se zove „pracip“, bila je takođe od drveta, dužine 10-20 cm. Pracipom se podere lika na kuhanoj šibi kako bi se lakše odvojila. Kasnije su izmišljene i bile u upotrebi mašine za guljenje šibe.
Oguljena kuhana šiba na suncu je dobivala rumenu boju. Bijela šiba se dobivala geuljenjem šibu u soku i ona nije mjenjala boju. Lika (kora šibe), kao otpad pri guljenju, upotrebljavala se za zatrpavanje kazana u kojim se kuhala šiba, ali lika se kasnije koristila i za proizvodnju plodne zemlje za uzgoj cvijeća. To je radila Jela Šimić, dipl, ing. poljoprivrede, a proizvodi su prodavani po Hrvatskoj i Srbiji pod nazivom biogrin.
Za cjepanje šibe koristila se jedna drvena spravica “cjepac”, on je od drveta i šibu je cjepao na troje. Poslije se ta šiba djeljala na mašini za djeljanje šibe, tako da su se dobijale tanke lajsnice kojima se moglo lako rukovati.
Za početi se baviti korparstvom, sem vrijednih ruku i umijeća, nije trebalo velikih investicija, nit puno alata. Svaki majstor pletač morao je imati dvije-tri vrste manjih eksera, čekić, kliješta, željezno tucalo, škare za obrezivanje, oštar nožić ili čakiju. I to je bilo manje-više sve. Time se moglo započeti zarađivati kruh.
Kod pletenja korpe moralo se sjediti na niskim klupama, jer ništa visoko nije bilo praktično, zato što se korpa pri pletnji držala između koljena. Šiba je morala biti dobro nakvašena, da pri pletenju ne bi pucala. Prvo se plelo dno korpe, pa onda se plelo dalje prema gore. Na kraju su dolazile ručke, ako su bile predviđene, sve ovisi od modela korpe. Plele su se i stolice i čitave garniture sa stolovima, za šta je trebalo više snage i iskustva, pa su to radili većinom bolji majstori. Najbolji majstori su pleli čak i vitrine.
Završna dorada i pakiranje korpi većinom se odvijalo u korparama (Šamac, Gradačac), koje su imale velike kazane za lakiranje sa brzosušećim transparentnim lakom, u koje su natapane korpe i tako dobijale zaštitu i sjaj. Poznate su bile korpe: holanderke, papirke, bambe, pekarske korpe, korpe za ptice, korpe za pse, razne cvjecarke… Od stolica, najpoznatije vrste koje su se plele bile su: seke, varšava, apatinka, SK1, BS1, suflover, nimpfe, martonoši…
U ranijim godinama po selu je ispred Korpare kontrolu kvalitete proizvoda vršio Joso Prgomet, a kasnije, jer je potražnja bila velika, nije bilo kontrole, ali je sama činjenica da je korpa pletena u Grebnicama bila garancija kvalitete. Potražnja za korpama je bila tako velika da su iz tadašnjeg vremna poznati pravi „ratovi tamića“ iz gradačačke i šamačke korpare koji su se natjecali ko će prije ući u selo i otkupiti korpe. Kasnije su te dvije konkurentske firme, koje su inače imale vrlo malo uposlenih stalnih radnika, držale korpare pod ugovorima (rad na „sic“), ali je zbog nelojalne konkurencije, čak i firmi iz Srbije koje su dizale cijenu, često dolazilo do problema, jer su ljudi unatoč ugovorima znali predati korpe onome ko više plati. Korpe su bile „vrbovo zlato“, prodavane su prije nego se ispletu, punili se vlakovi za Njemačku i brodovi za Ameriku, a odande stizale devize. Zato nije bez osnova naglasiti da su, baveći se korparstvom, Grebnice (i druga sela naravno) podizale i svoj životni standard, svoje selo, ali pridonijele i općem prosperitetu i razvoju tadašnje šamačke općine. Ni jedna firma nije npr. mogla nabaviti zapadne mašine bez posjedovanja deviza za njihovo plaćanje, a devize je imala samo Korpara, pa je i njih, marke i dolare, praktično ponovo preprodavala i opet, po ko zna koji put, zarađivala na vrbovim korpicama iz ruku vrijednih Grebničana.
Prvu korparsku radnju otvorio je Ivo Mije Abramovića (pogledaj zapis Ive Kobaša u stupcu desno), koji je taj zanat naučio u vojsci i praktično je prvi korpar ne samo u Grebnicama nego i na čitavom ovom području. U to vrijeme niko nije ni mogao slutiti da će to zanimanje kasnije postati simbol Grebnica. Drugu radnju otvorio je njegov brat Anto a treću Anto Dominković. Sve tri radnje su imale po nekoliko učenika. U 60-tim godinama jedan od najboljih korpara bio je Ivo Blažanović (Mujo). On je dvije i pol godine obučavao mladu radnu snagu u Domaljevcu na kursu pletenja. Poslije toga je vodio godinu dana kurs u Dvorovima kod Bijeljine. Među boljim korparima bio je i Tunjo Tuzlak koji plete od svoje desete godine života, pa sve do danas, iako je ušao u osmo desetljeće života. Za njega bi se moglo reći da je pravi tata-mata za korparstvo. On plete razne garniture, stolice za ljuljanje, četkare, bešike za djecu, čak je znao isplesti kutne garniture za kafiće.
Eto, ni sanjala nisam, tada kada sam korpe i sama plela, da ću igrom sudbine jednom i ja za njima, u Njemačku. Da ću i ja po mnogobrojnim radnjama, birati i kupovati korpe za sebe, s nostalgijom, znatiželjno ih zagledati i pokušavati prepoznati onu pravu, našu, u Grebnicama ispletenu…
Autor: Anka Selnik, rođ. Kobaš | domaljevac.com (arhiva)
- Postavite ovdje svoj oglas -
